Piše: Marija Ivanović
Možete li da zamislite da neki veliki studio pristane da snimi film u kom Isus Hrist vozi roze rolere? Vrcka i pleše na štiklama na bini sa Šer? Ili, jednostavno, provede četiri petine filma opučajući i prozivajući „kolege“ Alaha i Budu? Naravno da ne možete. Zbog toga se 2016. godine Rajan Rejnolds sa lakoćom uparkirao u srca svih fanova poganog humora.
Nemogući tip
Da nije bilo njegove upornosti i entuzijazma nikada ne bismo dobili fantastični „Deadpool“ (Tim Miler, 2016). Niti bi, ako možemo da vjerujemo Rejnoldsu, bez njega bio snimljenbaš onoliko genijalni „Logan“ (2017), jer Vulvi nikad ne bi dobio amin za sadržaj ocijenjen sa „R“ da Rejnoldsov R-film nije doživio toliki uspjeh.
Pa ima li slađeg „superherojskog“ rivalstva od Dedpulovog i Vulverinovog! Ne, budite sigurni, zbog čega odmah počinjete da se smijuljite na početku filma „Deadpool 2“ režisera Dejvida Liča, koji otvara vrteća muzička kutija u obliku Logana iz finala istoimenog majstorstva Džejmsa Mangolda.
To je samo prvi u nizu nenormalnih gegova, metafora i pop referenci koje će tokom dvočasovnog filma servirati Rejnolds, koproducent, koscenarista i glavni glumac. I to je ujedno najveća mana i vrlina drugog dijela.
Male su šanse da ne zavolite dvojku. Uostalom, kakoda kritikujete nemogućeg tipa koji sve vrijeme šeta naokolo, ruši „četvrti zid“, spojluje i ruga se sopstvenim kreatorima zbog „lijenog pisanja“, „bezveznih efekata“ i „mračnog negativca koji kao da je teleportovan iz DC univerzuma“? Nikako, iako ste svjesni da Dedpul i sam koristi opšta mjesta iz superherojskih filmova dok proziva kolege.
Pop reference
Ipak, pitanje da li ćete obožavati drugi dio kao jedinicu, najviše zavisi od toga možete li da prihvatite da je „Deadpool 2“ i dalje apsolutno šou jednog čovjeka, uprkos uvođenju važnih likova kao što je Kejbl (sjajni Džoš Brolin), te da je previše fokusiran na humor. Priča je stradala zbog toga što je sve podređeno one-linerima koji, u kombinaciji sa akcijom, čine da film izgleda kao visokobudžetna ekranizacija Rejnoldsovih urnebesnih tvitova – i to, začuđujuće, ne tako dobrih.
Za elaborat o svim „uskršnjim jajima“ u dvojci, od „Niskih strasti“, „Gunisa“ i „Robokapa“ do najsvježijih Marvelovih hitova, potrebno je više sati nego što film traje, ali nekoliko je dovoljno za ilustraciju humora koji (ne) funkcioniše. Kraljica fora je definitivno zaje*ancija na račun superglupe scene iz „Batman v Superman: Dawn of Justice“ (2016), kad se kretenski heroji usred okršaja „emocionalno povezuju“ shvativši da im se majke zovu isto – Marta.
Odlične momente donose i momenti tipa: Hawkeye je najveći smor među Avendžerima; pjesma iz Diznijevog hita „Frozen“ je plagijat numere Barbre Strajsend (stvarno!); smirivanje Džagernata rečenicom koju u „Avengers: Age of Ultron“ (2015) koriste za Hulka („The sun is getting real low.“), pozivanje Kolosusa (Stefan Kapičić) na primirje uz omaž Džonu Kjuzaku u kultnom filmu „Say Anything“ (1989)...
Dosljedan sebiZabavna je i cjelokupna parodija na okupljanje X-Force, gdje svi članovi ekipe osim Domino (superslatka Zazi Bites iz „Atlante“) ginu poslije tri sekunde, uključujući Vanišera – kameo Breda Pita koji ćete propustiti ako trepnete u tom trenutku...
Rejnolds troši ostatak vremena na „neprimjerne“fore kojima kao da je tajming birao Vanja Radovanović, te na tupave one-linere u fazonu „crna Crna udovice“, „Smeđi panteru“ i „Oladi malo, Tanose“, što upućuje Džošu Brolinu koji daje glas ovom liku u zasluženom ovogodišnjem hitu „Infinity War“... I to treba da je simpatično? Zaboga, ovo je film – ostavimo mimove za internet.
„Deadpool 2“ je idealan za gledaoce koji su štreberski posvećeni razotkrivanju referenci i apsolutno ne mare za nedostatak iole pristojnog zapleta. Oni koji nemaju trip da provedu dva sata u bioskopu u iscrpljujućem kopanju, napustiće salu zadovoljni samo zbog toga što je Dedpul ostao dosljedan sebi, velikoj pogani koja ne šljivi nikoga.
Logična odjava
Međutim, imaće osjećaj da je drugi dio morao da bude upakovan mnogo pametnije, naročito zbog toga što je R-ocijenjena jedinica promijenila pojedina pravila igre.Pa zamislite film u kom najsmješniji i najlogičniji narativni potezi dolaze poslije odjave, kad se Dedpul susreće sa – očajnom verzijom sebe u „X-Men Origins: Wolverine“ (2009) i Rajanom Rejnoldsom dok potpisuje ugovor za očajni „Green Lantern“ (2011). Haa!
Srećom, Rejnolds je potrefio ulogu karijere i dok god je ovoliko predan liku „Deadpool“ frašiza će živjeti. Samo bi mogao da malo zauzda pisaniju fora i posveti se boljem strukturisanju narativa najavljenih filmova „Deadpool 3“ i „X-Force“. Više volimo kada je Dedpul subverzivan, nego kada se tako očajnički trudi da ga volimo...
Ocjena: 6,7/10
Režija: Dejvid Lič
Uloge: Rajan Rejnolds, Džoš Brolin, Zazi Bites, Stefan Kapičić, Morena Bakarin
Trajanje: 119 min
