Piše: Dr Goran Sekulović
Ondašnji ambasador Engleske kod Svete Stolice, grof Salis, kanadski pukovnik Burnham i poslanik američke ambasade kod Kvirinala, Arnold, potvrdili su u potpunosti vijesti koje je objavila crnogorska emigracija. Cetinjski mitropolit Mitrofan izjavio je grofu Salisu da je priznao ujedinjenje sa Srbijom zato što su mu prijetili.
Na samrti Mitropolit je to priznao otvoreno i zatražio je Božji oproštaj zbog svoje izdaje. 11. marta 1920. godine lord Curzon je obrazložio u engleskom parlamentu zašto nije imao namjeru da objavi izvještaj grofa Salisa: bojao se da će ako objavi izvještaj izložiti srpskoj osveti veliki broj Crnogoraca.’’ (Jožef Bajza: 1927; 1928; 2001; podv. G. S.).
Ubijeno oko 9.000 crnogorskih građana: Da je ovo sve tačno, potvrđuje istraživanje dr Novaka Adžića, koje je objavio u svojoj knjizi „Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918 – 1941.god.“ tom I: “Pod vladavinom Karađorđevića u Crnoj Gori, od 1918. do 1941. god., koji su kao okupaciona dinastija nametnuti tzv. Podgoričkom skupštinom, nad crnogorskim narodom počinjeni su brojni zločini. Zapaljeno je na hiljade crnogorskih domova (u opticaju je cifra od oko 6.000 hiljada kuća, koji su, prema pisanju srpske štampe, beogradskih listova „Balkan“ i „Tribuna“ popaljene od kraja 1918. do 1921. god.), pobijeno oko 9.000 crnogorskih građana, pohapšeno je više od 4.000 uglednih Crnogoraca i građana Crne Gore koji su bili protiv uništenja Crne Gore…“ (N. Adžić: 2008)
U izvještaju koji je sačinio po povratku iz Crne Gore 1919. g.,‘’britanski ministar pri Vatikanu i možda najveći britanski autoritet za Balkan’’ grof de Salis, ističe da je ‘’Crna Gora sada okupirana od strane jake sile srpskih trupa…Srpska Vlada odbija da povuče svoje trupe, sa obrazloženjem ‘da je Crna Gora dio Srbije’ a tvrdnju zasniva ‘na radu Skupštine održane u Podgorici novembra 1918.’…Ni u jednom smislu izbori nijesu bili legalni…Izbori su održani, a skupština donijela odluke pod bajonetom srpskih trupa…Pretjerana žurba ibeskrupulozna upotreba balkanskih metoda (podv. G.S.) kompromitovali su ovo rješenje koje se sada sreće sa odlučnom opozicijom od strane velikog dijela stanovništva, možda značajne većine. Opozicija raste sa nadama…da je slobodna jugoslovenska država sada mogućnost…Oni žele, kako kažu, da uđu u jugoslovensku državu, ali da uđu kao Crna Gora, a ne kao profektura Srbije, kao slobodni Crnogorci u skladu sa tradicijama i prošlošću svoje zemlje a ne kao poslušnici Beograda; da uđu u nju na istoj ravni kao Slovenci, Hrvati i sami Srbi…Jedna, i možda fatalna prepreka takvoj uniji je politika ‘Velike Srbije’ koja joj se suprotstavila iz Beograda…Odluke Podgoričke skupštine, ilegalne i neregularne, ne daju validnu osnovu za bilo kakvu akciju…koja je opcija u Crnoj Gori većinska, jedino se može konkluzivno pokazati na slobodnim izborima’’.
Kralj Nikola tražio plebiscit: Slično akademiku Periću i grofu de Salisu i mnogim drugim uglednim naučnicima, političarima, državnicima i javnim ličnostima, razmišlja i akademik Bajza: ‘’Kralj Nikola i njegova vlada su u više navrata tražili plebiscit i bili spremni da priznaju njegove odluke, bilo kakve da su; suprotno tome Srbija nikad nije odobrila plebiscite. Ove okolnosti nas upućuju da mislimo da bi Crnogorci glasali za obnavljanje crnogorske države…
Danas je Jugoslavija veliki zatvor u kome nekoliko miliona Srba drži pod okrutnom stegom mnogo miliona ljudi drugih nacionalnosti. Ali sigurno će doći čas polaganja računa, i mala Crna Gora, nakon što prevlada velike teškoće, vaskrsnuće u novi život’’ (Jožef Bajza: 1927; 1928; 2001). Vizionarski, kao Bajza, piše i američki arhitekta Vitni Voren u knjizi ‘’Crna Gora – zločin Mirovne konferencije’’: ‘’Tamo gdje Turci i Napoleon nijesu uspjeli, Srbi se ne mogu nadati u pobjedu. Očiti uspjeh beogradskih spletki bio je moguć jedino zbog potpune promjene događanja u svijetu…Žestoki gerilski rat u Crnim Planinama se nastavlja i trajaće dok se uzurpatori ne povuku. Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek!...Kad snage slobode i pravde iznutra i spolja počnu da djeluju u harmoniji, Crna Gora će biti obnovljena’’ (Vitni Voren: 1922; 2000; podv. G. S.). U istom duhu nade u slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, Nikola Petanović u ‘’Crnogorskom ogledalu’’ objavljuje ‘’Naš apel Americi’’: ‘’Amerika! Voljena zemlja slobode i demokratije, možda oko million duša govori o tome kroz ove redove…Možda želite da čujete o tome ko smo mi? Potičemo od slavnog naroda koji je živio prije mnogo vjekova…
Mi smo Crnogorci i to ćemo sa ponosom biti…Potrebni ste nam sada zato što Evropa ne može da čuje naš nesrećni vapaj – vapaj za pravdom i slobodom…Mi se ponosimo našim velikim pjesnikom Njegošem koji je bio naš veliki nacionalni učitelj. On je rekao: Ne biva vaskrsenja bez smrti, a mi dodajemo: Ni časti bez sramote. Od završetka rata, naša mala zemlja je prošla kroz sramotu i smrt koju joj je nanijela njena najbliža sestra. Ali dan slave i vaskrsnuća je blizu… Crnogorci su hiljadu godina stara nacija…Crnogorci kao narod su proizvod slovensko-ilirske mješavine…Duh Crne Gore nije mrtav i nikad neće biti…Crna Gora će se uzdići i nadvladati svog monstruoznog neprijatelja koji više nije ni Turska, ni Austrija, ni Njemačka već smo pronašli najgoreg neprijatelja Crne Gore u Velikoj Srbiji…Puna sloboda i nezavisnost na referendumu za crnogorski narod bi trebali da budu njihova najveća buduća nacionalna sudbina’’ (Nikola Petanović : 1927; 2006; podv. N. P.)
Novi život: ‘’Vaskrsnuće u novi život’’, odnosno, koja je opcija u Crnoj Gori većinska, pokazalo se, istorijskom sudbinom, zaista tek nakon skoro čitavog vijeka, 2006. g. na slobodnom i demokratskom referendumu o državno-pravnom statusu Crne Gore. ‘’Beskrupulozna upotreba balkanskih metoda’’ je najbolja formulacija svega onoga što karakteriše postupanje srpske političke elite, Kraljevine Srbije-Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije) i Srpske crkve prema crnogorskom narodu, Kraljevini Crnoj Gori i Crnogorskoj crkvi u periodu između dva Svjetska rata, ali i šovinističkih, imperijalnih i klerikalnih krugova srpske političke i vjerske elite i paravojnih formacija devedesetih godina u krvavom ratnom raspadu bivše SFRJ.U suštini ista vrsta činjenja upotrebljava se i danas, naročito u odnosu prema obnovljenoj autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. Sve je ovo vidljivo u analizi kako odluka tzv. Podgoričke Skupštine i akta regenta Aleksandra o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve, tako i pokušaja falsifikovanja autokefalnosti Crnogorske crkve od strane mitropolita Srpske pravoslavne crkve Amfilohija, izjava patrijarha Srpske crkve Irineja i ukupnog aktuelnog odnosa Srpske crkve prema crnogorskoj naciji, suverenosti crnogorske države i Crnogorskoj crkvi.
Jasno je u kakvoj se neslobodnoj, prijetećoj, nasilnoj, kriminalnoj i zločinačkoj atmosferi odvijao čitav proces uništenja crnogorske države, a ubrzo potom i crkve, te zatiranja crnogorskog imena, crnogorskog naroda i Crne Gore. Iako je sa svake strane gledano, ovaj čin bio potpuno nelegalan i nelegitiman, anticrnogorskog i antidržavnog karaktera, on je poslužio u funkciji ostvarenja odavno zacrtanog cilja o uništenju crnogorske državnosti i samobitnosti i posvemašnjeg utapanja u srpstvo i srpsku državu.
Nelegalna i nelegitimna ‘’odluka’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve o ‘’ujedinjenju’’ sa Srpskom pravoslavnom crkvom
Poslije tzv. Podgoričke Skupštine, koja je poslužila nasilnom ukidanju crnogorske države, na red je došla i crnogorska autokefalna crkva. Bio je to uvod u negiranje i nepriznavanje crnogorskog naroda, tj. crnogorske nacije. Cilj je bio samo jedan: uništiti sveto trojstvo slobodne Crne Gore – istorijsko jedinstvo crnogorskog naroda, njegove države i crkve. Dakle, nakon podgoričke skupštine od 13. novembra 1918. godine, organizovano je 16. decembra iste godine, ‘’zasijedanje’’ Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve.
Treba reći da je sastav Crkvene uprave, tj. sedmočlanog Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve bio dat u Državnom kalendaru Knjaževine Crne Gore za 1910. godinu: ‘’Predsjednik Mitropolit Mitrofan, članovi: episkop Kiril Mitrović, arhimandrit Mihailo Dožić, iguman Prokopije Vračar, protođakon Filip Radičević, protojereji Aksentije Bojović i Pavle Petrović. Sekretar đakon Ivo Kaluđerović.’’ Iz navedenog sastava se vidi da sekretar Sv. Sinoda nije bio njegov član.
Pismo: Da bi makar ukratko osvijetlili značaj ovog tijela i njegov duh, pogledajmo jedno karakteristično pismo Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve sa svog prvog sastanka upućeno knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu od 1. maja 1908. godine. U njemu stoji: ‘’Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Gospodaru Nikoli I – Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore. Između mnogijeh savremenijeh reformi koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih Konsistorija i Svetog Sinoda. Saglasno Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju, Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra, koja ste crkvi svojoj učinili. Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjemu’’. (U knjizi Ranka Perovića ‘’O Crnogorskoj crkvi; On Montenegrin Church’’, Podgorica, 2008.; podv. G. S.)
Što se tiče rada i načina donošenja odluka Sv. Sinoda, oni su bili precizno regulisani. U čl. 25. Ustava Sv. Sinoda stoji: „Sv. Sinod može donositi punovažne odluke, kad su prisutni u sjednici: predsednik (čl. 12) i bar još tri člana od kojih dva člana po pravu i jedan po izboru”, tj. najmanje četiri člana od ukupno sedam, i to tri koji su po položaju (mitropolit Crne Gore, episkop zahumsko-rasijski i arhimandrit cetinjski (čl.11) i jedan po izboru (jedan od tri protroprezbitera (čl.11). Sekretar Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore je bio ‘’član’’ bez prava glasa, tako da nije ni mogao glasati ili potpisati u ničije ime jedan ovakav akt (čl.25, 26 i 28).U prostoru ‘’odluke’’, uobičajeno predviđenom za potpis prisutnih, na posljednjoj ‘’śednici’’ Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve – kada se ovaj organ ‘’samoukinuo’’, a time ‘’ukinuo’’ i Crnogorsku crkvu, što je poslužilo kao osnov za donošenje odluke regenta-kralja Aleksandra o ukinuću autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i njenom utapanju u novu Srpsku pravoslavnu crkvu – od sedam članova (predśednik i šest članova), navedeno je samo tri člana Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve (kao i sekretar koji je bio bez prava glasa). Samo su oni i prisustvovali ‘’śednici’’, a ostala četiri člana su bila odsutna.
Zapisnik sa ove sporne, kako u njemu stoji: ‘’izvanredne sjednice Svetoga Sinoda Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori’’ od 16. 12. 1918. g., potpisalo je, dakle, od sedam, samo tri člana i sekretar koji nije bio punopravni član Sinoda, jer je samo tehničko lice i ne glasa. Riječ je o predśedniku Svetog Sinoda i posljednjem Mitropolitu autokefalne Crnogorske crkve Mitrofanu Banu, Mitropolitu Pećskom dr Gavrilu Dožiću i Episkopu Nikšićskom Kirilu Mitroviću, kao i sekretaru Sinoda Đakonu Ivu Kaluđeroviću. (Nastavak sjutra)
