Na referendumu, kako primjećuje profesor dr Srđan Darmanović, nijesu se borila dva modernizacijska bloka: independisti – feberalisti, već dva bloka podijeljena po fundamentalnim vrijednostima i pitanjima. Independistički blok sa Milom Đukanovićem na čelu, činio je Pokret za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, kao multietnička koalicija, koja je okupila najširi krug građana svih vjera i nacija (ubjedljiva većina Crnogoraca i nacionalne manjine), predvodile su partije i pripadnici civilnog društva koji su se protivili ratovima na prostoru ex Jugoslavije i hegemonističkoj velikosrpskoj miloševićevskoj politici, i koji se protive nastavljačima te politike u Srbiji.
Na drugoj strani, unionistički blok - Pokret za zajedničku državu (sa Predragom Bulatovićem na čelu) činile su partije srpskim nacionalnim predznakom, zapravo prosrpske opozicione stranke u Crnoj Gori i srpska udruženja, uglavnom partije-saveznice Miloševićevog režima. Ovaj pokret, politički i finansijski otvoreno je podržavao Beograd, pod čijim su patronatom bile, i ove stranke i Srpska pravoslavna crkva, koja je učestvovala u formiranju “vijeća narodnih skupština”. Istoimeni pokret formiran je u Beogradu, na čijem su čelu srpski akademici, tvorci Memoranduma SANU.
POKRET ZA ZAJEDNIČKU DRŽAVU, svjedoči Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, uživao je otvorenu podršku Beograda. Koštunica je zvanično, kao premijer primio čelinike Pokreta, što je dobilo veliki publicitet u srpskoj štampi i u elektronskim medijima. SPC je kroz Pokret uspjela da objedini sve nacionalističke snage u Crnoj Gori, ne skrivajući tu namjeru i pripremajući formiranje te organizacije tako što je u više navrata okupljala lidere prosrpskih političkih stranaka.
Nacionalno homogen, Pokret za zajedničku državu promovisao je stavove o potrebi čvrstog državnog jedinstva sa Srbijom, uz dežurnu tezu o ugroženosti srpstva u Crnoj Gori, optužujući vlasti da su Srbima ugrožena sva prava – od prava na sopstveni jezik do toga da se proganja Srpske pravoslavne crkve. U antireferendumskoj kampanji, Pokret je širio strah od predstojećeg izjašnjavanja građana, pa su predstavnici parlamentarnih stranaka (članice Pokreta) javno prijetile da će to biti „ratni referendum“.
Srpska narodna stranka(SNS) tvrdi da su Srbi u Crnoj Gori trenutno ugroženiji nego u Hrvatskoj u vrijeme akcije Oluja. SNS, najradikalnija partija u Crnoj Gori, za Srbe traži sopstveni parlament, budžet, institucije, nastavu na srpskom jeziku, frekvencije za elektronske medije, u slučaju da se na referendumu izglasa nezavisnost. Aćim Višnjić iz NVO Srbi u 21.vijeku, pozvao je da se organizuju plemenski referendumi kako bi „teritorije srpskih plemena odvojili od nezavisne Crne Gore“.
Istupajući na konvenciji beogradskog Pokreta za zajedničku državu koja je održana u Klubu Vojske SCG u Nišu, Zoran Žižić, visoki funkcioner Socijalističke narodne partije i predsjednik Pokreta za Crnu Goru, izjavio je da „crnogorski režim vrši kulturni genocid nad svojim narodom, a referendum je jedan od puteva da to ostvari“. Smajo Šabotić, predsjednik nevladine organizacije Liga za sjever, upozoravao je da će se – u slučaju nezavisnosti, sjever Crne Gore odvojiti i prisajediniti Srbiji, jer je to „nesumnjiv interes crnogorskih građana da budu dio Podunavlja, kao i stanovnika Srbije da budu dio Mediterana“.
Udruženje Vaso iz Lijeve Rijeke javno se zaklinje: “Bez krvi nećemo dati svoju svetu zemlju“, a osnivač te organizacije, Zoran Lakušić (član Socijalističke narodne partije), najavljivao je da će i da pogine „ako treba“. Marko Pekić, lider studentskog pokreta Njegoš, crnogorski referendum naziva „suludom idejom“ i kaže da priprema marš na Crnu Goru zbog ukidanja „vještačkih granica“.
Pokret za zajedničku državu osnovali su u Beogradu akademici Ljubomir Tadić i Matija Bećković, koji su oduvijek negirali crnogorsku naciju i državu. Ljubomir Tadić, jedan od tvoraca Memoranduma SANU, izjavio je da se „crnogorski režim boji poraza koji mu visi kao Damoklov mač zbog čega prijeti referendumom“. On zahtijeva da crnogorski državljani koji žive u Srbiji imaju pravo glasa na referendumu. On smatra da se „ne smije nikad prihvatiti kao definitivni vojni gubitak, gubitak srpske krajine i slavonskih zemalja gdje su Srbi bili većina“, kao što se „ne smije prihvatiti ni separatizam Crne Gore“. Akademik Veselin Đuretić je javno upozorio „nepodobne“ Crnogorce da će biti „protjerani iz Srbije“.
“Družina sijedih glava iz Doma sindikata traži da budu Crnogorci za jednokratnu upotrebu – dok na referendumu izglasaju da Crna Gora ne postoji. Onda će opet biti elitni Srbi”, napisao je komentator “Monitora” Draško Đuranović.
[Referendumska kampanja protekla po demokratskim standardima] Referendumska kampanja protekla po demokratskim standardima
Pokret je održao zajednički trodnevni skup u Podgorici, što je bio dio antireferendumske kampanje, na tri nivoa – pravnom, političkom i bezbjednosnom. Na skupu su se čule prijetnje („u slučaju izglasavanja nezavisnosti biće građanskog rata“), koje su bile upućene i manjinama, kao i pogrdne riječi poput onih koje je izgovorio gost iz Grčke Panajotis Haristos nazvavši referendum „majmunskim“. Na skupu su, osim akademika Ljubomira Tadića i Matije Bećkovića bili i mitropolit Amfilohije, Branko Kostić, nekadašnji predsjednik (krnjeg) Predsjedništva SFRJ, Zoran Žižić, bivši predsjednik SRJ i Džejms Biset, kanadski ambasador, Ronald Hačet, bivši Reganov administrativac i drugi.
Krajem 2005. godine, Pokret za zajedničku državu je izjavio da nije moguć bilo kakav razgovor o referendumu sa crnogorskom vlašću i predložio da Crna Gora formira prelaznu vladu koja bi pripremila „demokratski ambijent za parlamentarne izbore i eventualni referendum“. Ova ideja se podudara sa onom koju je ranije iznijela nevladina organizacija Grupa za promjene. Prema pisanju beogradske štampe, Nebojšu Medojevića, jednog od članova te organizacije, zvanično je primio i predsjednik Srbije Boris Tadić. Očito je i ta organizacija instrumentalizovana kroz srpske medije u cilju osporavanja referenduma.Crnogorski predsjednik Filip Vujanović kazao je da ih je “Koštunica primio ne kao predsjednik DSS, već kao premijer Srbije. I time i drugim aktivnostima, on se postavio kao čelnik pokreta protiv nezavisnosti Crne Gore, opet kao premijer Srbije”.
POKRET NEZAVISNU I EVROPSKU CG: Sažeo je program u „deset razloga za nezavisnost“a istovremeno je sačinio kao promotivni materijal flajer (letak) o „deset neistina o posljedicama crnogorske nezavisnosti“. Prvi razlog je, kako se ističe: „Nezavisna država omogućava upravljanje vlastitom sudbinom“. Potom: što državna zajednica sa Srbijom ne može biti ravnopravna. U programu se kaže:“Naša dilema nije nezavisnost ili državna zajednica, nego nezavisnost ili nestanak crnogorske državnosti i identiteta. Crna Gora će biti nezavisna ili će se utopiti u Srbiju i postati samo dio srpske države.”
Kao treći razlog, polazi se od toga da nezavisna država znači brži put u evroatlanske integracije, te da se Crna Gora, od raspada SFRJ, živeći u zajednici sa Srbijom, udaljila od demokratski naprednih društava.U programu se, kao četvrti razlog, podvlači da je nezavisna država uslov za razvoj prosperitetnih veza sa Srbijom. Ovaj stav se objašnjava time da „istorijsko iskustvo, od 1918.godine pa sve do danas, jasno upozorava da velikosrpska državna politika ne doprinosi prosperitetu Crne Gore i Srbije”.Kao peti razlog, u programu se navodi da je veličina Crne Gore njena prednost. Od preko 200 članica UN, Crna Gora je brojnija od 40 i veća od 30 država.
Nezavisnost je garant razvoja ekonomije i boljeg života, navodi se kao šesti razlog.A suverena Crna Gora je najbolji okvir za očuvanje multietničkog drštva, ističe se kao sedmi razlog. Crnogorska državotvorna ideja počiva na afirmaciji i zaštiti svih kultura, nacija i religija. Dalje, u programu se, kao osmi razlog za nezavisnost, ističe da je to uslov samopoštovanja i povjerenja vlastite snage. Jer, Crnu Goru su velikosrpski ideolozi često optuživali da ne može sama da ekonomski i politički opstane. Od 1918.godine, kada je zabranjeno crnogorsko ime, država, nacija i crkva, pa sve do danas, oni ističu neizlječivu crnogorsku zavisnost od Srbije. Sve ovo je smišljeno zbog toga da se u Crnoj Gori stvara inferiorni mantalitet koji će bježati od odgovornosti za vlastitu sudbinu.
Državovorna i slobodarska ideja su srce crnogorske prošlosti, i navodi se kao deveti razlog za nezavisnost. A, kao deseti razlog, u programu se zaključuje, da će nezavisnost biti potvrđena u miru i na demokratski način. „Tokom prošlog vijeka Crna Gora je tri puta mijenjala svoj državni status(1918, 1945, 1992). Svaki put se to dešavalo u ratnim okolnostima i na nedemokratski način. Zato je došlo vrijeme da, nakon 87 godina, u miru i na demokratskom referendumu Crna Gora obnovi svoju državu. Prvi put će građani Crne Gore glasti za sebe i demokratski povratak u svjetsku porodicu međunarodno priznatih država. Neezavisnost će staviti tačku na iscrpljujuće domaće podjele i učiniti pobjednikom sve građane Crne Gore“.
Prva neistina – crnogorski državljani koji žive u Srbiji izgubiće građanska prava. Potom – bez pasoša neće biti moguć ulazak u Crnu Goru. Zatim – imovina srpskih građana biće ugrožena u Crnoj Gori. Slijede: zapošljavanje srpskih građana biće ograničeno u Crnoj Gori; liječenje crnogorskih građana u Srbiji biće neizvjesno; crnogorski studenti će teško studirati u Srbiji; biće ugrožena ekonomska saradnja između Crne Gore i Srbije; srpski investitori će postati nepoželjni; Crna Gora će se teško odbraniti od neprijatelja. I, deseta neistina – Srbi će biti neravnopravni u nezavisnoj Crnoj Gori.
Nastavlja se...
