– U spoljnopolitičkom pogledu evidentni su izuzetni uspjesi koji su rezultirali ulaskom u NATO i uspješnim približavanjem Evropskoj uniji, dok je u unutrašnjoj politici vidljiva temeljna kontroverza; relativnog ekonomskog napretka, i s druge strane, velikog nesnalaženja u kulturnoobrazovnoj i duhovnoj sferi. I površnom analizom lako je zaključiti da je Crna Gora danas u znatnoj mjeri kulturna i duhovna kolonija. Da ovo nijesu samo tlapnje ili tipične nacionalističke frustracije, može se uvjeriti svaki dobronamjerni izvanjac koji posjeti crnogorske crkve i manastire, ljetnje festivale, knjižare, sajmove knjiga, književne manifestacije – naglašava Popović.
FALI STRATEGIJA
Fenomenološki kazano, on ističe glavne slabosti crnogorskog nacionalnog identiteta, koji presudno utiče na unutrašnju (ne)stabilnost i nesigurnost u planovima za budućnost. Kako kaže, one su u tome što savremenom državotvornom političkom pokretu u Crnoj Gori nije prethodilo – kao u većini balkanskih i evropskih zemalja – tzv. buđenje naroda iliti kulturni preporod, prije nastanka Jugoslavije ili u postkomunističkom dobu. – U vrijeme raspada Jugoslavije sve političke i kulturne elite izašle su s nekakvim nacionalnim programom, dok se većina Crnogoraca priklonila velikosrpskom poimanju jugoslovenstva, jer komunistički pokret u Crnoj Gori između dva svjetska rata i njihovi nasljednici u titoističkoj državi nijesu imali dovoljno znanja i političke svijesti da reinterpretiraju i prevrednuju kanone stare velikosrpske škole o pitanjima jezika, crkve, kulturne i političke tradicije…
Crnogorskim komunistima istorija je počinjala Vukovarskim kongresom i pošto su vjerovali da su titoizam i Jugoslavija vječne kategorije, smatrali su da formalna ravnopravnost Crne Gore u Federaciji obezbjeđuje crnogorskoj naciji svijetlu budućnost. Tako su učenja Belića, Cvijića, Skerli ća, Erdeljanovića, Ruvarca, B. Petronijevića… ostali neupitni kanoni, u svojevrsnom sinkretizmu sa nazovi marksističkim poimanjem crnogorske nacije.
Ovakav pristup stvorio je kolebljivu nacionalnu svijest li- šenu suštinskih spoznaja o kulturnoj i političkoj samobitnosti. No, partijska ideologija rigidno je suzbijala svako kritičko preispitivanje zadate doktrine o crnogorskoj naciji. Stoga je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka grupa od desetak kritičkih intelektualaca, čiji je rodonačelnik Radoje Radojević, bila izolovana, partijski prokazana, bez uporišta u naučnim i umjetničkim institucijama u Crnoj Gori.
Još sredinom osamdesetih godina – na Cetinju, koje je u nacionalnom smislu, bilo i ostalo, najviše crnogorsko – nas nekolicinu iz Književne opštine Cetinja smatrali su eksentricima, egzibicionistima. Ovaj intelektualni pokret u nekoj mjeri se omasovio i jasno se diferencirao nakon pobjede Miloševićevih pristalica u Crnoj Gori, kao reakcija na brutalno negiranje crnogorske kulture i nacije.
Odvajanje Mila Đukanovića od politike Slobodana Miloševića 1997. crnogorski indipendisti nijesu spremno dočekali, premda je procrnogorskoj i prozapadnoj politici bio nužan cjeloviti nacionalni kulturno-obrazovni program, koji će u mogućoj mjeri dubinski i trajno mijenjati konstruisanu mitološku svijest i stereotipe o beznačajnosti i provincijalnosti Crne Gore. Strateški program nije stvoren ni poslije referenduma 2006, što će se ubrzo pokazati kao jedan od najvažnijih nedostataka obnovljene države – rekao je Popović.
Opširnije u Pobjedi
