Već na početku, Ćoki se nepopravljivo samodiskredituje kolosalnim izlivom šovinizma, pokušavajući da Šekija prikaže kao građanina drugog reda. I to zbog čega(?) - zbog „sunarodničke krivice“, koja ga obespravljuje toliko da od Ćokija ne može da brani čak ni svoj omiljeni košarkaški klub.
Nomen je Šekijev magnum crimen u svjetonazoru Nebojše Čovića!
Da s promjenom dlake, nije mijenjao svoju ćud doglavnika „balkanskog kasapina“, dokazuje već u naslovu:„Šeki pravoimeni Šemsudin“! Pa se, povratnički, još 38 puta naslađuje svojim okamenjenim rezonom da je muslimamansko ime grijeh: „Šemsudin Radončić već godinama prikriva svoje ime, jer se pod 'imenom' Šeki lažno predstavlja kao Crnogorac“...„Pekinezeri su poznati kao veoma inteligentni i svojim lajanjem upozoravaju da to nije Šeki, već Šemsudin, a to je već opasno“..., „Šemsudin bin Radončić napravio je sačekušu najhrabrijem Crnogorcu Slobodanu Pejoviću“...
Plagira, tako, suvlasnika Vijesti Miodraga Perovića, (stoprocentnog četnika kako ga nazvao Milo Đukanović), iako me 20 godina u njegovim medijima potpisivo kao Šekija Radončića.
Tim povodom, napisao sam u „Anatomiji jedne hajke“: „Miodrag Perović tako pokušava da me iskompromituje kod Srba i Crnogoraca, upućujući im sofisticiranu poruku: on nije Crnogorac, on je Šemsudin, 'poturica gori od Turčina', te mu se ne može ništa vjerovati: ni što zbori, ni što piše, ni što snima.' Vijesti su takav Perovićev tekst i šovinističke diskvalifikacije opremile fotografijom Slobodana Pejovića ispod koje je pisalo: Slobodan je oličenje sojske i čojske Crne Gore, a ti si Šeki gad, prodana duša. (portal Vijesti, 21. jun 2011.).
Ništa bolje od Šemsudina nijesu prošli ni navijači Budućnosti: „Šemsudine, zašto bežite od istine i ne kažete da je ta ista „Morača“ igraču Crvene zvezde Alenu Omiću pevala 'Alene Turčine' i da je na parket bacala svinjsko meso i slaninu. Kakvo licemerje. Kako to niste primetili i konstatovali?“
Lako, gospodine Ćoki. Zato što su se te scene dogodile samo u Vašoj glavi, u dvorani „Morača“ nijesu! Da jesu, prvi bih osudio takvo fašističko ponašanje, baš kao što sam i Vaše. Pod hitno mijenjajte dioptriju ili karakter.
Po obrascu: ja ću tebe u blato, a ti se peri, Ćoki pokušava da svoje šovinističke gadosti podmetne Šekiju Radončiću: „Šemsudin je Sadikovića nazvao balijom – pogrdno ime za Muslimane, obećavajući da će ga najesti slaninom i napiti rakije u Ramazanu mjesecu“!?
Što je bestijalna laž. Šeki Radončić, koji se užasava svakog nacionalizma i šovinizma, nikada ne bi takvu bedastoću prevalio preko usta. A Sead Sadiković je živ i zdrav, pa će to i sam potvrditi.
Ćoki me optužuje i da sam Milku Tadić i Milenu Korać nazivao pogrnim imenima, u tekstovima koje smo Marko Vešović i ja pisali u Pobjedi. Time pokazuje kako i takav vanserijski lažov može postati žrtva još većih lažova. Ali, tim će se povodom uskoro oglasiti Marko Vešović.
Ćoki svoju kriminalnu biografiju pokušava podmetnuti autoru: sedam knjiga, potpisanih sa Šemsudin Šeki Radončić, tri međunarodno nagrađivana dugometražna dokumentarna filma, više od hiljadu tekstova, dobitniku prestižne Evropske nagrade za ljudska prava Seemo iz Beča... Za Ćokija bi Starovarošani rekli: „Ni manja čo'eka, ni većeg lažova“
Miloševićev šovinista s avalskih visina upozorava da „takozvani Šeki ne može braniti Crnu Goru od Nebojše Čovića!?“ Zašto ne mogu? Ne potire Šeki, već „patriota“ Ćoki, crnogorsku naciju, narod i državu. Kad, nakon poraza od Budućnosti, iznervirani Ćoki kaže: „Više odvratne mržnje nisam doživio nego ovdje u Podgorici. Da li je moguće da se jedan te isti narod ovako mrzi!?“ on neoprezno priznaje da Crnogorce i Srbe ne vidi kao različite nacionalne identitete! A, „jedan narod, jedna nacija, jedna država“, jednako je, u Ćokijevom sistemu - Velika Srbija. U kojoj Crna Gora može biti samo provincija.
„Šemsudine, ja sam bio član SPS i visoki funkcioner te stranke i toga se ne stidim“, nastavlja Ćoki sa (auto)portretisanjem džepnog fašiste, ne shvatajući da njegov gazda i osnivač SPS-a odavno počiva na đubrištu istorije. I precizira: „Šemsudine, Vaši zemljaci su trčali na čuveno Slobino kanabe“. I pored toga što je „inteligentni pekinezer lajanjem upozoravao“ Slobu da to nijesu predstavnici nebeskog naroda, već „opasne poturice“.
Istina je, neki su moji sunarodnici išli kod Miloševića. Ali, zbog razloga koji bi voždovog kućnog ljubimca trebalo da progone dok je živ! Išli su da bi ga kumili i molili da im kaže kako su završili njihovi sinovi, očevi, braća... oteti iz voza na željezničkoj stanici u Štrpcima i autobusa kod Sjeverina... u kojim jezerima i jamama... uzalud. Kakav (ne)čovjek treba da budeš, pa da se tim „argumentom“ koristiš!?
Čovjek bez stida i savjesti! Takav je, nesumnjivo, ovaj ponositi Miloševićev visoki funkcioner. Pripadnik vrste koja se neće zacrvenjeti ni Štrbaca, ni Sjeverina, ni Vukovara, ni Sarajeva, ni Srebrenice... Pa ni porodice strijeljanog Zorana Đinđića. Čiju tužbu Ćoki u svom reagovanju surovo naziva „bezveznom“.
Stoga ću citirati dio te KRIVIČNE PRIJAVE, koju je, protiv Nebojše Čovića, čuveni beogradski advokat Srđa Popović podnio Specijalnom državnom tužilaštvu za organizovani kriminal u Beogradu. U ime Zoranova majke Nade i sestre Gordane:
„Zato što je: OSUMNJIČENI NEBOJŠA ČOVIĆ početkom februara 2003. godine, znajući da Milorad Ulemek u to vreme nastoji da pridobije određene političke ličnosti i stranke za akciju svrgavanja tadašnje vlade i dovođenja novih političkih struktura na vlast, pristupio dogovoru Milorada Ulemeka i Dušana Spasojevića, da uz pomoć pripadnika zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije, nad kojom je Ulemek imao efektivnu kontrolu, izvrše atentat na predsednika vlade Zorana Đinđića, uveravajući ih pritom da će po ubistvu on preuzeti mesto premijera, a nakon što je Ulemek na to pristao, održavao redovni kontakt sa Ulemekom, sa njim se sve do izvršenja atentata dogovarao o načinu izvršenja, lično i preko posrednika, raspitivao se o tome dokle se stiglo, na koji način će atentat biti izvršen, kritikovao neuspeli pokušaj atentata kod hale “Limes”, i nudio da im stavi na raspolaganje lokaciju u Užičkoj ulici, prekoputa rezidencije predsednika Vlade, sa koje bi se moglo pucati na Đinđića, čime je, zajedno sa licima koja su već pravosnažno osuđena za ovo delo, izvršio krivično delo podstrekavanja na ubistvo predstavnika najviših državnih organa“...
Citirana krivična prijava podnijeta je nakon što je Miloš Simović, osuđen na 30 godina zatvora za učestvovanje u Đinđićevom ubistvu, svjedočio na sudu da je to „ubistvo naručio Nebojša Čović, zvani Ćoki“.
Nebojša Čović veli da on nije taj Ćoki, već da je neki anonimni Ćoki učestvovao u ubistvu premijera. Ćoki godinama ne navodi pravoimenog Ćokija, kao što ni Ćokijev heroj Slobodan Pejović ne navodi imena trojice Bošnjaka koje je spasio od - svog hapšenja.
Ćoki pokušava da drži čas iz etike politike i društva: „Šemsudine vrlo neinteligentno branite Mila Đukanovića, jer ja prave prijatelje nikada ne zaboravljam i ne potkradam“.
Moguće... ali ću, svejedno, savjetovati Đukanovićevo obezbjeđenje da Đinđićevog odanog prijatelja Ćokija drži podalje od Predsjednika.
Da li zbog mog teksta „Maniti Pekinezer“ ili zbog selektivnog pamćenja, Ćoki je u međuvremenu zaboravio na sljedeću izjavu bolje polovine svoje ličnosti, Milovog najboljeg prijatelja Nebojše Čovića: „Pobeda Budućnosti, namakla je jedno tri do pet odsto glasova (predsjedničkom kandidatu Đukanoviću p.a). I to u neregularnoj i namještenoj utakmici, kako tvrdi Ćoki. Čime je, posljednično, zahvalno i prijateljski, pokušao da ospori Đukanovićevu predsjedničku pobjedu.
Nebojša Čović pokajnički tvrdi kako je Šemsudin izmislio njegove napade na predsjednika Budućnosti Dragana Bokana, kojega, „smatra prijateljem“. Što potvrđuje zaključak da moj tekst „Maniti Pekinezer“ nije uzaludno pisan, jer je Slobov kućni ljubimac podvio repić. Ipak, to nije razlog da čitaoce ne podsjetim kako je tokom svoje zapjenušane hajke na Budućnost, Ćoki nahvalio svog „najboljeg druga“:
“Dragan Bokan je čovjek bez smisla za humor, sarkazam i šlif. To je novokomponovani košarkaški radnik...“, „Kadrovišete i rušite po Beogradu ovu upravu KK Crvena zvezda preko raznih mešetara i 'satelita', i za to znamo“, siktao je Ćoki, optužujući Bokana za zavjeru protiv Zvezde i njenog predsjednika.
No tu nije kraj Ćokijevog distanciranja od Nebojše Čovića. Na početku svog reagovanja Ćoki veli: „Za razliku od Vas Šemsudine, ja iskreno poštujem rezultate KK Budućnosti“, dok na dalekom kraju, zaboravivši početak, tvrdi savim suprotno: „Drago mi je da pod stare dane Šemsudin doživi da 'Budućnost tuče zvezdu'. Samo kako? Ne bih voleo da moram da Vam pokvarim 'zabavu', ali do toga ćemo doći kad tad“.
Što govori da je u glavi Uplašenog Nebojše teška konfuzija, da su njegovo reagovanje pisala dvojica: Ćoki i Nebojša, uz asistenciju neznanog junaka iz koncerna Vijesti. Pa prvi veli da iskreno poštuje rezultate Budućnosti, a drugi tvrdi da rezultat 5:1 za Budućnost nije regularan i prijeti da će se to dokazati kad-tad.
Uplašeni Nebojša, ipak, ne spori da se oko Crvene Zvezde bije velika bitka i da braća Vućić, nezadovoljni njegovim rezultatima i vođeni partijskim interesima, gledaju da ga detronizuju. A Ćoki, svjestan blizine svog poraza, ljutito poručuje: „na Vašu žalost nemam opterećenje da više ne budem predsjednik Crvene zvezde“.
Ako je tako, ni autor ovih redova „nema opterećenje“ da, zbog tog ogromnog i nenadoknadivog Zvezdinog gubitka, ispije čašu šampanjca. U spomen na „pokojnika“.
Na samom kraju, opasni Ćoki poručuje da će mi trebati svilen gajtan! I ostavlja amanet da pozdravim moju komšinicu Maru. Što sam, bez obzira na sve, i učinio. Nije mogla da vjeruje:
- Pozdravio me Mirin kućni ljubimac! Ćoki? Je li moguće!?
- Jeste, jeste.
- Da neće da i njega udomim?
- Možda, odgovorih.
- Ne dolazi u obzir, komšija. Dosta mi je jedan maniti pekinezer.
