Bešlin tvrdi da se ,,snagom analitičke i interpretativne misli, izraženim smislom za istorijsku sintezu, a prevashodno temeljitom dokumentarnom osnovom zasnovanom na širokoj istraživačkoj platformi prvorazredne arhivske građe, štampe, memoaristike i istoriografije“, ova knjiga Živka Andrijaševića ,,može okarakterisati kao prekretno istraživačko delo vrhunske naučne originalnosti bez koga se istorija Crne Gore u moderno doba više ne može pisati, ali se ni savremena Crna Gora i njene složene identitetsko-ideološke determinante ne mogu razumeti“. Sam autor ,,Crnogorske ideologije 1860-1918.“ objašnjava da je, radeći na knjizi, pokušao da odgonetne i to kakvu je političku svijest podanika tadaš- nja državna vlast zapravo željela da stvori.
– Ideologija kralja Nikole nastavak je Gorskog vijenca na drugačiji način – kaže za Pobjedu prof. dr Živko Andrija- šević. ,,Šta to znači? To znači laž, samoobmana i megalomanija prilagođena novim okolnostima. Ukratko, Crnogorci su pozvani da razriješe Kosovski čvor i da sa svojim Gospodarom vrate Dušanovo carstvo. Mnogi su to prihvatili kao ozbiljan zadatak i pravu istinu, ali ne zato što su glupi i naivni, već zato što su u tom ekspanzionističkom naumu vidjeli mogućnost da postanu begovi tamo iza Tare. Računali su da će im u tome pomoći Rusi, a da će Srbijance iskoristiti, pa onda prevariti. Hoću da kažem da Crnogorci nijesu imali strast prema ideologiji…“
POBJEDA: Nego?
ANDRIJAŠEVIĆ: Nego prema onome što su vjerovali da uz pomoć te ideje mogu dobiti. Danas se to predstavlja kao religija i najdublje osjećanje sva kog Crnogorca. Nema ništa od toga. To je laž! I to laž koja je dovedena do savršenstva. Crna Gora je, inače, pravo mjesto za usavršavanje laži i samoobmane, sa sve stručnjacima kakvih niđe nema. Fabrika za proizvodnju Šćepana Malog! Ovdje svaki seljak, koji je vijek proveo čuvajući koze, sa neviđenim samopouzdanjem objašnjava što je Njegoš htio da kaže, kakva je etnogeneza Crnogoraca i kakav je kanonski status pravoslavne crkve.
POBJEDA: Vaša knjiga je podijeljena na tri cjeline, od kojih prva - Završnica herojskog doba - obuhvata period od 1860. do 1878. Što je sve karakterisalo crnogorsko herojsko doba o kojem govorite?
ANDRIJAŠEVIĆ: Herojsko doba u stvari je borba za stvaranje uslova za državu – institucionalnih, političkih, međunarodnih, ekonomskih.
To je vrijeme koje je proslavilo Crnu Goru i učinilo je, s razlogom, poznatom u svijetu. Takođe, to je i vrijeme kada se titula dobrog ili najboljeg osvajala i sticala, umjesto da se, kao danas, dobije iz nečije ruke, voljom nekog autoriteta ili lobija. Takve su bile okolnosti.
POBJEDA: Govorite o...
ANDRIJAŠEVIĆ: Govorim o permanentnom ratnom stanju.
I, da Vam kažem: za moralno zdravlje društva korisno je ako postoji dovoljno dobrih prilika da se pokažete kao junak. Čim toga nema, počinje kvarenje nacije.
POBJEDA: Kada počinje „kvarenje nacije“?
ANDRIJAŠEVIĆ: Ćim smo počeli da trgujemo s Turcima.
Ne jednom sam razmišljao o tome kako bi izgledala istorija Crne Gore da iz nje sasvim izbacimo Turke, što znači i bitke koje smo s njima vodili i sve što uz to ide. Što bi ostalo od naše istorije? Mislim da bi ostala - pustoš.
Crnogorci su zahvaljujući Turcima postali slavni. Oprostite, ko bi za nas u Evropi znao bez Grahovca? Bez Turaka ne bismo imali Njegoša i Gorski vijenac.
Bez Turaka bismo bili obični čobani koji bi skakali za kozama po ovim brdima i sadili krtolu.
Ili, zamislite da su nas umjesto Turaka okupirali Austrijanci! E, sa njima bismo vodili jednu bitku i – kraj! Jer Austrija ne pregovara sa plemenskim poglavicama.
Onda bi, umjesto gusala, zavladao bećarac. Možda bismo bili srećniji, ne znam.
POBJEDA: Sličnu „teoriju“ ima i šef srpske diplomatije Ivica Dačić i Crnogorci su zbog toga s pravom bili ogorčeni na njega. Ali, vratimo se knjizi!
Što se, dakle, krilo iza u to vrijeme važeće državne ideologije o ratu i žrtvovanju za slobodu „pokorene braće u Hercegovini“?
ANDRIJAŠEVIĆ: Krili su se vrlo praktični ciljevi – osvajanje teritorije veličine Crne Gore i dobijanje sto hiljada pravoslavaca. Tada bismo mi postali ozbiljnija politička snaga na Balkanu i ozbiljniji faktor za rusku balkansku politiku.
Istovremeno, porasli bi Nikolini izgledi da dođe na prijesto neke velike srpske države.
U najkraćem, upravo se to krije iza crnogorskog guslanja o osveti Kosova i oslobođenju pokorene braće.
POBJEDA: Drugi dio Vaše knjige - Od kraja Herojskog doba do početka ustavnosti - obuhvata razdoblje od 1878. do 1905. godine.
Što je obilježilo ovaj period? Kakva je bila državna ideologija?
ANDRIJAŠEVIĆ: U najkraćem, ovo doba je obilježilo privikavanje na različitost. Crna Gora je tada prestala da bude jednonacionalna i jednovjerska država, odnosno postala je ono što je oduvijek bila – država različitosti.
Različitost se nije pokazala kao problem – ni tada, a ni kasnije, što je veoma značajno. U tom su periodu, dakle, uspostavljeni temelji građanske Crne Gore.
Umijeće da stvorimo i održimo takvu državu najveći je civilizacijski domet svih nas. I pravo da Vam kažem, smeta mi kada neki crnogorski Muslimani ili Albanci danas insistiraju na tome da su pripadnici manjinskog naroda.
POBJEDA: Zašto?
ANDRIJAŠEVIĆ: Razumijem one koji su od tobožnje borbe za „manjinska prava“ napravili biznis i koji pričaju priču o manjinskim narodima, ali Muslimani, Albanci, Bošnjaci su konstitutivni narodi Crne Gore.
Što će njima da od nekoga u Crnoj Gori traže nekakva prava, kao da su izbjeglice iz Sirije?! Osim ako ne misle da ovo nije njihova zemlja.
POBJEDA: Poslije kralja Nikole, da li je Crna Gora ikada ostajala bez „institucije gospodara“, odnosno jake liderske ličnosti koja je supstituisala institucije?
ANDRIJAŠEVIĆ: Nikada. Ili samo za kratko.
POBJEDA: Zašto?
ANDRIJAŠEVIĆ: Takva nam je tradicija, politička kultura, politička svijest. U najdubljem sloju takve svijesti je činjenica da smo društvo koje je nastalo ujedinjavanjem plemena. Ali mi smo nekada bili i društvo postojane socijalne hijerarhije - znalo se ko je stariji i ko se pita.
Zatim je 200 godina naš politički život funkcionisao kao život velike porodice, na čelu sa autoritativnim ocem, koji jeste ponekad bio i strog, ali nikad tiranin ili staljinista.
Mislim da je u tome formula uspjeha i trajanja gospodara. I da sada ne bih išao u dubinu, kazaću da u našoj političkoj kulturi postoji sklonost prema odlučnim i harizmatičnim ličnostima, jer većina podsvjesno upravo želi da bude takva ili da ostavi takav utisak.
POBJEDA: U drugom dijelu knjige kažete da državna ideologija koja je afirmisala „srpski istorijski i nacionalni karakter Crne Gore nije bila bez snažnog uporišta u crnogorskoj tradiciji i kulturnom nasljeđu“.
O kojoj tradiciji, o kojem kulturnom nasljeđu je riječ?
ANDRIJAŠEVIĆ: Podsjetiću na činjenicu da i u prvoj našoj istoriji, onoj koju je napisao mitropolit Vasilije (1754), piše da je Crna Gora bila dio Srpskog carstva. Isto ponavlja i mitropolit Petar I. Zatim dolazi Njegoš sa svojim pričama.
Svi oni su stvarali tradiciju i kulturu koja je bila živa i u Nikolino doba. Ali još jedna stvar je bitna kao objašnjenje. Sve do formiranja institucije pravoslavne crkve na prostoru Crne Gore u 13. vijeku, gotovo cjelokupno crnogorsko stanovništvo je katoličke vjeroispovijesti.
Za manje od 200 godina većina je, zahvaljujući uticaju pravoslavne (srpske) crkve postala pravoslavna.
Dakle, imate crkveni faktor kao instrument za oblikovanje identiteta i kulturne tradicije. A pravoslavna crkva je više srpska nego pravoslavna.
Ona je, od Svetog Save do danas, sastavljena od najmanje 51 procenat politike, odnosno nacionalne politike. Bogoštovlje je njima uvijek bilo na posljednjem mjestu.
Eto vam tradicionalnog uporišta za srpstvo kralja Nikole!
POBJEDA: Koliko je afirmaciji i prihvatanju srpskog identitarnog predznaka Crnogoraca doprinijela ambicija knjaza Nikole na takozvani svesrpski prijesto?
ANDRIJAŠEVIĆ: Da tih ambicija nije bilo, ne bi bilo u tolikoj mjeri ni srpske ideologije u njegovo doba. Isto se može kazati za Njegoša – da nije bilo njegove opsesije da bude književni car Dušan srpskog naroda, ne bi bilo ni ,,Gorskog vijenca“...
Petrovići su megalomani i njima je Crna Gora premala. Nikola je zaludio čitavu Crnu Goru sa „Onamo, onamo“ i pohodom na Prizren, a trebalo je da prođu 22 godine njegove vladavine da bi napravio kolski put do Rijeke Crnojevića, dužine 16 km!
Možete misliti koje su to opsesije bez pokrića.
POBJEDA: I, kakva bi onda bila Vaša ukupna istorijska ocjena pedesetosmogodišnje vladavine, ali i ličnosti, knjaza i kralja Nikole?
ANDRIJAŠEVIĆ: Nikola je kao čovjek i vladar imao mnogo vrlina i darova.
Nije bio surov, nije bio zlikovac, što je najopasnija bolest za dugovječnog vladara.
Bio je zavidan kao ijedan Crnogorac, ljubomoran na darovite, suzdržan i nepovjerljiv prema onima koji od njega ne zavise; najveći kavaljer prema ulizicama, izuzetno plemenit prema nemoćnima i neznavenima.
Najgore je što je sve podredio održanju apsolutne vlasti i što nije uviđao da u politici ima značaja faktor vrijeme.
POBJEDA: U posljednjem dijelu knjige bavite se razdobljem od početka ustavnosti do kraja državne nezavisnosti 1905–1918.
Kako su Crnogorci razumjeli i prihvatili parlamentarni sistem?
ANDRIJAŠEVIĆ: Oni nijesu ni znali što je parlamentarizam, ali se Gospodareva ne poriče.
Oni koji nijesu voljeli Gospodara, pokušali su u parlamentarizmu da ograniče njegovu vlast. Naivno su vjerovali da nije važno kakvi su oni ako je Gospodar loš.
E, onda su neodbačene Gospodareve sluge i poslušnici formirali opozicionu partiju. Sve im uzalud: vlast nijesu uzeli jer nijesu imali ni znanja ni karaktera.
Gospodar je ostajao neprikosnoven jer se uporišta stvarne moći i vlasti nijesu nalazila u političkom sistemu, već u sistemu kontrole socijalnih potreba.
POBJEDA: Vaša knjiga se završava poglavljem – Posljednja odbrana – posvećenom razdoblju Prvog svjetskog rata i gubljenju crnogorskog državnog suvereniteta.
Koji su ključni istorijski razlozi doveli do nestanka crnogorske države?
ANDRIJAŠEVIĆ: Nema tu mnogo razloga. Međunarodne okolnosti poslije Prvog svjetskog rata bile su takve da su zahtijevale stvaranje replike Habsburške monarhije na Balkanu.
U takvim okolnostima nije bilo mjesta ni za nezavisnu Crnu Goru, niti za nezavisnu Srbiju. Za razliku od Srbije, mi nijesmo mogli da izaberemo način na koji ćemo nestati, niti da utičemo na uređenje države u kojoj ćemo živjeti.
Naš kraj je bio neminovan. I da nije bilo komunističkog i antifašističkog pokreta, odosmo mi zauvijek u istoriju.
POBJEDA: U knjizi navodite da u tom periodu dolazi do promjene državne ideologije, budući da su „Crna Gora i njena dinastija, za koje se nekoliko decenija ranije govorilo da isključivo pripadaju Srpstvu, odjednom, prema novoj ideološkoj matrici, pripadale samo sebi i crnogorskom narodu“.
Što je to konkretno značilo?
ANDRIJAŠEVIĆ: To je značilo da se kralj Nikola kasno sjetio da stvori sopstvenu identitetsku i ideološku osnovu crnogorske državne politike.
Ideologija se ne može mijenjati nakon pedeset godina bez posljedica po onog koji započinje tu transformaciju.
Kralj je najprije govorio da su interesi Srpstva iznad svih drugih interesa, pa i interesa Crne Gore; kada su mu rekli da je potrebno da se zbog interesa Srpstva povuče sa prijestola, rekao je da je Crna Gora na prvom mjestu.
Nikola je čitav život „prodavao maglu“ i varao, i jednom je to moralo doći na naplatu. Dobro bi bilo da je samo on platio.
Međutim, platili smo svi mi. I danas plaćamo.
POBJEDA: Koliko ima istine u tezi da je upravo velikosrpska politika Beograda podstakla stvaranje crnogorske nacije?
ANDRIJAŠEVIĆ: Crnogorci su bili posebnost čak i prije nego što je formalno ozvaničena crnogorska nacija, ali je istina da je velikosrpska politika 1918. godine podstakla oblikovanje crnogorskog nacionalnog identiteta.
Podgorička skupština je jedan od najglupljih poteza srpske vlade i ubijeđen sam da se oni i danas biju šakom u glavu zbog gluposti koju su napravili.
Da su bili pametni, mogli su objaviti da se neće miješati u crnogorske stvari i da ostavljaju braći Crnogorcima da sami organizuju plebiscit o statusu Crne Gore.
I Crnogorci, kakvi su, zasigurno bi se na tom plebiscitu većinski izjasnili za ujedinjenje sa Srbijom.
Nijesu nama mrzni pobjednici, niti nam je mrzno da budemo dio velike države, a nije baš ni kralj Nikola tada bio nešto naročito omiljen.
I srpska vlada bi u crnogorskoj odluci o samoukidanju bila potpuno nedužna. Formalno naravno.
Ali, ona je, na našu sreću, izabrala da sprovede klasični prevrat i time isprovocirala snažan suverenistički pokret, koji joj ni danas ne oprašta 1918.
Tako je Srbija zauvijek izgubila Crnu Goru.
Baš me zanima da li će još neko ponoviti njihovu grešku.
POBJEDA: Ove godine obilježava se vijek od stvaranja Kraljevine SHS. Postoje naznake da, izuzev Srbije, taj datum neće obilježiti niti jedna država bivše SFRJ.
Govori li ta činjenica nešto o karakteru prve Jugoslavije?
ANDRIJAŠEVIĆ: O karakteru ne, već o njegovom nerazumijevanju.
Vjerujem da je Jugoslavija za sve narode koji su je činili bila epohalna politička pojava, jer je svima, ipak, pružila šanse koje samo velika država može pružiti.
Crnogorcima ponajviše, uprkos položaju u kojem su se nalazili.
Da se razumijemo - Crna Gora je i prije Jugoslavije vjekovima bila siromašna. Jugoslavija je nije unazadila, već ju je, ipak, možda i neznatno, ekonomski unaprijedila. Ali, još važnije je da joj je omogućila da pripada velikom tržištu i da koristi velike institucije, kao i da pripada velikim idejnim i političkim pokretima.
Uporedite samo crnogorske umjetničke i političke elite prije i poslije 1918. godine. Sjetite se te velike garde umjetnika, mislilaca, revolucionara, političara poslije 1918. godine, a sjetite se koga je prije 1918. imala.
Tvrdim da ove velike garde ne bi bilo bez Jugoslavije kao kulturnog prostora.
Zato mi nikada više nećemo imati toliko značajnih ljudi na jednom mjestu, u jednom vremenu.
Tako vidim Jugoslaviju, a ne kroz diktaturu kralja Aleksandra ili kroz Podgoričku skupštinu.
Bilbordi u Budvi su podmetanje i provokacija
POBJEDA: Kao istoričar, kako komentarišete bilborde na kojima se slavi ,,oslobođenje“ Budve?
ANDRIJAŠEVIĆ: Ne želim da komentarišem takva podmetanja i provokacije. Glupost!
POBJEDA: Ipak, znate li još neki narod koji okupaciju svoje zemlje slavi kao oslobođenje?
ANDRIJAŠEVIĆ: Vjerovatno kolaboranti u Sjevernoj Irskoj. Ali, nema tu velikog objašnjavanja: oni Crnu Goru ne smatraju svojom zemljom ili imaju kolonijalni mentalitet.
POBJEDA: Je li Vas iznenadilo to što o ovom skandalu ćuti CANU, što se ne oglašava akademska javnost?
ANDRIJAŠEVIĆ: Nije. CANU se, ako se dobro sjećam, još od ranih devedesetih ne izjašnjava o događajima ovog tipa, iako većina članstva o njima misli sve najbolje. Uglavnom reaguju članovi CANU koji 1918. smatraju godinom našeg oslobođenja. A što se akademske javnosti tiče, ona, na sreću, ne postoji.
Knjiga ,,Sto ličnosti Crne Gore 1918-2018.“ je izdavački poduhvat
POBJEDA: Uskoro bi u izdanju Pobjede trebalo da bude objavljena knjiga Sto ličnosti Crne Gore 1918-2018, koju ste pisali zajedno sa kolegom Milanom Šćekićem. Po kojem kriterijumu ste pravili odabir? Pitam zbog toga što mi se čini da su među odabranima i neka prilično sporna imena, a da su, istovremeno, sa te liste izostavljene pojedine velike i značajne ličnosti crnogorske istorije i kulture.
ANDRIJAŠEVIĆ: U nekoj drugoj zemlji najprije bi bilo istaknuto da je dobro što smo konačno, po prvi put, i nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, dobili biografije sto poznatih ličnosti na jednom mjestu. Naravno, uz čestitke autorima što je barem pedeset i jedna ličnost koja to zaslužuje dobila spomenik u ovom obliku i što je, između korica ove knjige, Crna Gora okupila makar većinu najboljih koji joj pripadaju. Neke možda i prvi put označila kao svoje. Umjesto toga, prva reakcija je – čini mi se da je neko sporan, a da su neki veliki i značajni izostavljeni. Mora li baš tako?
