Sjećate li se upozorenja koje Dante i Vergilije pronalaze u predvorju pakla, prije nego što će zakoračiti u svijet duša prokletih nemirom? Ono glasi: „Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite.“ I trebalo bi da stoji na posteru druge sezone distopijske serije „The Handmaid's Tale“. Zapravo, moralo bi (zakonski!) da stoji na svakom promotivnom materijalu najpopularnijeg Huluovog projekta. Da se njegovo jadno visočanstvo gledalac dobro pripremi za najmračnije ovogodišnje televizijsko iskustvo.
Crna vješala
Blistava prva sezona, satkana od čistog mraka, djeluje kao uspavanka u poređenju sa tri posljednje emitovane epizode. I za sada se ne čini da će biti iole drugačija.
Ako je postojao makar jedan čovjek koji je tvrdio da je serija „The Handmaid's Tale“ prošle godine pokorila planetu samo zbog toga što je sletjela na male ekrane u pogodnom momentu, u doba „potrampljivanja“ Amerike – sigurno je umuknuo poslije najsvježijih lekcija iz monstruoznosti u Gileadu.
Priča je nastavljena tačno tamo gdje je stala: u kombiju u koji je strpana Džun (nikada ubjedljivija Elizabet Mos), ne znajući kuda je vode – u slobodu ili još dublji mrak. Kada su je izgurali napolje i namakli joj kožnu masku, baš kao pseću brnjicu, kadar su preplavile grimizne odore.
Vojnici guraju preplašene Sluškinje kroz dugački hodnik, završavajući na sportskom terenu koji je ispunjen – vješalima crnjim od noći. O, prokleti mali ekrani – ova fantastično snimljena isprana scenografija, u savršenom kontrastu sa grimiznim kostimima, apsolutno zaslužuje veliko platno!
Nova teritorija
U momentu dok im namiču omče, bez ikakvog objašnjenja, dok u pozadini odjekuje savršeno odabrana pjesma „This Woman's Work“ Kejt Buš, znate da ne može sve da se završi odmah na početku. Opet, paralizovani ste strahom. Ne zaboravljate da je „The Handmaid's Tale“ sada na neistraženoj teritoriji. Prva sezona pokrila je radnju istoimenog romana Margaret Atvud: ko zna kako sada Brus Miler može da preusmjeri priču.
Na koncu, ručke su povučene – ali tijela Sluškinja nijesu se zaljuljala u vazduhu. Omča oko vrata bila je prva lekcija koju im je tetka Lidija (jezivo dobra En Daud) servirala zbog neposlušnosti. Mogli bismo se zakleti da ste u tom momentu izgovorili istu rečenicu kao Džun: „Oče naš, koji si na nebesima... Zaje*avaš li se ti ovo?“
U nastavku epizode Miler je nastavio da niže horor lekcije, od inteligentnih načina koje fašisti koriste da razbiju pobunjeničke kolektive (scena u kojoj predvodnica bune jede supu, a tetka Lidija sakati njene sljedbenice izaziva nagon za povraćanjem), do grozomornih individualnih slamanja duhova (trudnica privezana lancem sa jedva toliko prostora da odšeta od kreveta do stolice).
Žene i svinje
Sadašnja distopijska realnost efektno je prelomljena sa flešbekovima koji prikazuju kako je suptilno rođena fašistička država. Na primjer, obavezom da muž potpiše odobrenje za suprugin recept za kontracepciju. Svi slični detalji efektno pokazuju koliko lako totalitarizam može da pusti pipke u stvarnost, iako nam u 21. vijeku to zvuči kao priča kojom se plaše dječica...
Na kraju premijerne epizode Džun uspijeva da se domogne slobode, ali... već u narednoj shvata da je samo fizički napustila zatvor. Dok god bude imala „funkcionalne jajnike“ i dijete u utrobi, Gilead živi u njoj.
Zbog toga nije nimalo patetična scena u kojoj spaljuje odoru, skraćuje kosu i kida vrh uha na kom je nakalemljen njen „serijski broj“. Naročito ne nakon scene vožnje u kamionu sa smrznutim, obješenim svinjama, koje tako žalosno podsjećaju na plodne žene Gileada.
Teže od neba
Najgore od svega je to što lekcije tetke Lidije nijesu bile najjezivije. Najupečatljiviju je održala Emili (ubjedljiva Aleksis Bledel), lezbejka koja je podvrgnuta operaciji za „čišćenje“ prljavih nagona u prethodnoj sezoni. Njen rukavac priče bio je posebno zanimljiv zbog prvog vizuelnog kontakta sa Kolonijama – mjestima punim hemijskog otpada na koja šalju „Ne-žene“, odnosno nerotkinje i sve one koje su prekršile zakon.
Usmrćujući jednu od Supruga (odlično gostovanje Marise Tomei), koje su po kazni završile na Kolonijama, Emili pokazuje najgoru moguću posljedicu fašističkih uređenja: dobru osobu koju je patnja pretvorila u krvnika.
Ne znamo za vas, ali nama neće biti nimalo lako dok budemo gledali preostalih sedam epizoda. Svijet Brusa Milera je mračniji i realističniji nego ikada. No, iako izgleda teže od neba, nikada nije djelovao privlačnije. Zato smognite snage da održite korak sa Džun. Serijal popločan blagoslovenim voćem fašizma je već kandidat za najbolji TV projekat godine.
FOTO: hulu.com / popsugar.com / vox.com
