Piše: Slobodan ČUKIĆ
Čitavi posao raspoređivanja crnogorske vojske završen je noću između 28. i 29. aprila, u takvoj tišini da Turci nijesu ništa primijetili ni čuli. I tek ujutro, u samu zoru, 29. aprila Husein-paša opazi crnogorsku vojsku na Omutiću. Ona mu se nalazila u neposrednoj blizini, upravo više samog logora, na rastojanju od oko jednog kilometra vazdušne linije. On je na prvi pogled pomislio da se tu okuplja ona šačica Crnogoraca, koju je juče razbio i rastjerao u Riječanima. Za vojvodu Mirka i ostalu crnogorsku vojsku, koja ga je opkolila sa svakoje strane, paša nije imao ni na kraj pameti. Začuđen i iznenađen onim što je vidio na Omutiću, pozvao je Dedagu Čengića, komandanta bosansko-hercegovačke konjice, koja se iz Trebinja pridružila pašinoj vojsci i skrenuo mu pažnju na vojsku na Omutiću, pa ga upitao: „Ko to može da bude? Da li su to ostaci od one šake Crnogoraca, koju su oni juče potukli i razbili u Riječanima“.
NAREDBA
Đuro Batrićević piše da je na pašino pitanje Dedaga Čengić uzeo dvogled i pogledao vojsku na Omutiću, u kojoj je prepoznao neke od crnogorskih glavara.
Zatim se obratio paši riječima: „To nijesu ostaci od onoga malog dijela crnogorske vojske, koja ih je prije dva dana dočekala, nego je to jedan dio crnogorske vojske, koja je opkolila sa svake strane Grahovac i koja će sigurno napasti tursku vojsku sa sviju strana“.
Tom je prilikom predočio paši svu opasnost koja im sa te strane prijeti. Na Dedagine riječi paša je u ljutini odgovorio da se carska, tako spremna i odvažna vojska, kakva je ova njegova, ni najmanje ne boji šake crnogorskih golaća, a zatim Dedagi reče, ako ih se baš tako boji „neka ide u svoje Gacko, pa neka se tamo sakrije buli pod feredžu“. Odmah zatim naredio je da Livaj Kadri-paša sa tri hiljade odabranih strijelaca udari na Omutić, da s njega stjera Crnogorce i da na njemu postavi topove.
MILOŠ ANDROV Kadri-paša je napao sa dijelom vojske na Crnogorce na Omutiću. Zametnula se žestoka i krvava borba. Crnogorci su se junački branili i odupirali turskoj navali. Čak su nekoliko puta i suzbijali tursku vojsku. Najposlije je brojno nadmoćnija turska vojska počela nadjačavati, te su Crnogorci stali uzmicati. U tom teškom i po crnogorsku vojsku odlučujućem trenutku iskočio je naprijed kapetan cucki Miloš Androv Krivokapić. Stao je sokoliti i koriti Crnogorce zašto uzmiču s junačkog megdana. Nakon što je mladi kapetan to izustio prvi je krenuo s golijem nožem u ruci i riječima: „Juriš, braćo; ko je Crnogorac za mnom, ko je junak“. Na taj junački poklik cuckoga kapetana Crnogorci, svi kao jedan, s isukanim noževima, jurnuli su na Turke, suzbili ih i razbili tako, da su Turci odmah okrenuli leđa i stali bježati u pravcu pašinog glavnog logora. Crnogorci su ih gonili i sjekli do samoga logora.
Od Crnogoraca je ranjeno i poginulo 186, među kojima i tri dobra junaka: pop Luka Jovović iz Markovine, komandir pogranične crnogorske dobrovoljačke straže u Riječanima, kapetan bjelički Boro Stanojev Milić iz Bjelica i knjažev perjanik Risto Manojlović iz Korjenića.
NOŽEM NA KONJICU
Branko Pavićević o tom događaju piše malo drugačije. Desno krilo crnogorske vojske, kojim je komandovao vojvoda Petar Vukotić, držalo je položaje blizu turskih šančeva i od njih ih je dijelilo samo korito jednog potočića koji je bio potreban i jednoj i drugoj vojsci.
Čim je započela bitka na lijevom krilu crnogorskog rasporeda, turski komandanti su napali na Vukotićev odred, šaljući istovremeno “dva bataljona da ga opkole”. Kad je uočio da su oba krila crnogorske vojske uvedena u borbu, vojvoda Mirko je krenuo u pravcu Grahovca. Tamo je stigao u devet časova i zaustavio se na odstojanju van domašaja turske pješadijske vatre.
Tu je primio raport od vojvode Iva Rakova Radonjića. Tada je donesena odluka da se na Vukotićev sektor uputi pomoć. U međuvremenu, izdata je zapovijest da krene u napad i crnogorski centralni odred. „Ova kolona, koju je sačinjavala garda ... napala je nožem konjicu“. Napad centralne kolone crnogorske vojske predvodio je komandant knjaževe garde senator Đuro Kusovac. Baš tada je prispio glasnik od Vukotića da mu pomoć nije neophodna. Tada su već bile pristigle snage sastavljene od boraca iz Riječke nahije i približile se na pola puškometa od turskih šančeva, obrazujući „pravi ugao sa Crnogorcima pod komandom Petra Stevanova“.
U tom metežu jedan crnogorski odred „zauzeo je put za Klobuk“, a druge crnogorske jedinice nekoliko strategijski značajnih brežuljaka iznad jedne ravnine na domak samog Grahovca. Ove položaje Turci su uzalud pokušavali da sačuvaju. Položaj turskih trupa su pomagale Husein-pašine baterije, koje su kartečnom vatrom sprečavale prodor crnogorskih odreda kroz turski odbrambeni raspored.
DIM NAD POLJEM
Opisujući bitku toga dana, vojvoda Mirko ističe da se u tom „opštem metežu“ podigao dim „od turske artiljerije i pušaka ... na bojno polje kao gusti sloj magle“. Na kraju, „pri zahodu sunca Turci bijahu skrhani na cijeloj liniji i skloniše se u svoje šančeve“ - zaključuje vojvoda Mirko svoj prvi ratni izvještaj. On je odmah poslije prvih večernjih časova izdao naredbu da se crnogorska vojska povuče sa zauzetih položaja. U bici od 29. aprila 1858. turski gubici su iznosili 320 mrtvih, dok su Crnogorci imali 55 mrtvih i 110 ranjenih. Među smrtno ranjenima nalazio se i komandant garde, senator i vojvoda Đuro Kusovac. Narednog dana, 30. aprila, na frontu je vladalo primirje.
Vojvoda Mirko je obišao sve jedinice i snabdio ih hranom i vod o m . O n s e s a g l a s i o s prijedlogom da se i Huseinpaši dozvoli da svoje jedinice opskrbi vodom. U tu svrhu bilo je proglašeno četvoročasovno primirje. Povlačenje crnogorskih jedinica s položaja zauzetih 29. aprila zbunilo je Husein-pašu. Baš toga dana, na putu iz Hercegovine stigao je u glavni štab Husein-paše knjažev sekretar Delari koji je turskom komandantu saopštio da je spor trebalo rješavati diplomatskim putem, a ne oružjem.
KOBNA PORUKA
Ali, crnogorski komandant je već bio donio odluku da turske trupe ne pusti nekažnjene sa crnogorske teritorije. Zato je u toku noći 30. aprila preduzeo neophodne mjere da se dobro drže strategijski najznačajnije tačke na pravcu odstupanja Husein-pašine vojske. Pri tome je naročitu pažnju poklanjao položajima što ih je držao vojvoda Petar Vukotić, kao i onima koje je posjeo crnogorski odred koji je imao zadatak da kontroliše put od Grahovca za Klobuk.
U noći 30. aprila, mušir Ćani-paša poslao je poruku Husein-paši da napusti položaje na Grahovcu i organizuje povlačenje trupa ka Klobuku. Poruku je donio klobučki juzbaša Gavrilo Popović. Popović je ovu muširovu poruku prethodno ponio vojvodi Mirku koji je iz nje saznao pravac kojim se planiralo odstupanje Husein-pašinih trupa, ali nije znao kada će odstupanje početi.
Zbog toga je vojvoda naredio Mirku Dragišinu Mirkoviću iz Petrova dola, koji je odlično znao turski jezik, da otprati Gavrila Popovića do štaba Husein-paše. Tu je Mirković razumio da je paša izvijestio mušira da će se sa odstupanjem započeti sljedećeg jutra, u zoru.
