“Nije se dugo čekalo - javio se Milov mikrofon da nas podsjeti da su predsjednički izbori bili samo prvo poluvrijeme utakmice koju Crna Gora i njeni građani igraju protiv diktature njegove partije i njegovog „šefa“. I, kao što to obično biva, napadom na Aleksu i Dritana, nesvjesno je otkrio od koga se u DPS-u najviše plaše u susret drugom poluvremenu– lokalnim izborima u Glavnom gradu i još 11 opština. Ne bi marioneta u Đukanovićevom pozorištu toliko pokušavala da veliča poraz svih građana Crne Gore na nedjeljnim izborima, da nije svjesna da će u drugom poluvremenu DPS ostati bez kontrole nad Glavnim gradom, Pljevljima, Barom, Danilovgradom.., te da će to označiti njen fajront sa političke scene.
Ponizni i anahroni um, zarobljen u tijelu imitatora njegovog idola, kojeg su njihovi sugrađani pobijedili nevažećim listićima, a koji je od Crne Gore napravio zarobljenu državu, ne može da shvati, niti da prihvati da ljudi za 21. vijek ne trpe lance. Ropstvo je pobijeđeno prije nekoliko vjekova, a ovo naše moderno, u kojem perverzno uživa Nikolić, pobijediće upravo mladi, neukaljani i ljudi otvorenog uma i srca, koje predvode Aleksa i Dritan. To masovno prepoznaju građani, a to je ono što boli režim, a što saopštava preko svog megafona.
Od uvođenja višestranačja ne postoji lažni novinar i apologeta režima, a za 30 godina ih nije bio mali broj, koji se više pozivao na ljudskost i karakter, a da ih je manje imao ili, makar, pokazivao. To je najbolje potkrijepio svojom izjavom u kojoj je izrazio očekivanje da se Đukanoviću čestita zato što je uveo državu u otvorenu diktaturu. Na čemu da mu se čestita? Na tome što su u nedjelju izgubili svi slobodni građani koji nisu pristali, ali i svi oni koji jesu pristali na ucjene, pritiske, prijetnje, kupovinu glasova i razne druge zloupotrebe DPS-a? O izlasku na crtu ima smjelosti da progovori nekadašnji lažni novinar, čiji "šef" će ostati upamćen kao politička kukavica, jer se 20 godina nije smio pojaviti pred kamerama zajedno sa makar jednim političkim protivnikom. Najveći stepen demokratskog kapaciteta i uvažavanja onih od kojih traži glas, Đukanović je pokazivao kada s vremena na vrijeme obraduje lažne novinare, kakav je bio i sam Nikolić, i tako im izbliza pruži mogućnost da "skinu" sve njegove gestove i tikove, nakon čega ovi, doma ispred ogledala, vježbaju da budu mali Milo.
Sve prolazi, sve se mijenja, samo neodoljiva potreba glasnogovornika diktatora da se dodvore njemu i dvoru i, valjda, na taj način napreduju, ostaje ista. Sjetiće se za par mjeseci i Nikolić njegovog današnjeg otužnog pokušaja da besprizornim saopštenjem i hvalospjevom na račun njegovog političkog tate prikrije oštre i konkretne ocjene iz Izvještaja EK o stanju u "zarobljenoj državi". Kada počnu da se skidaju lanci sa jedne po jedne opštine, možda se lažni evropejac Andrija čak i zacrveni što su i u EU zabrinuti za pokušaj ponovnog porobljavanja, da ne kažemo "ponikolićavanja" Javnog servisa, a da, istovremeno, to za njega predstavlja napredak.
Znamo mi da mikrofon Đukanovića nepogrešivo locira one koji predstavljaju kredibilnu alternativu i u očima međunarodne zajednice i čijom mladošću, beskompomisnom borbom protiv utvara prošlosti i Programom za 21. vijek ne mogu uplašiti nijednog građanina Crne Gore. Međutim, isto tako znamo da sve to, kao i vizija Podgorice i Crne Gore sa ljudima za 21. vijek na njenom čelu, izaziva frustrirajući strah u svim frakcijama DPSa. Znaju oni da na slici normalne i oslobođene Crne Gore, sa jakim i oslobođenim institucijama, nema mjesta za crnogorskog Mugabea i njegove sljedbenike. Zar iko više ima dilemu da će ljudi za 21. vijek pobijediti poltrone i marionete koji su, na kraju, u svim vremenima završavali na stranicama istorije koja nije za ponos”?!
