Ovog mjeseca obilježena je 39. godišnjica razornog zemljotresa koji je potresao Crnu Goru i kojeg se nemilo sjećam. Desio se još jedan zemljotres, u ovogodišnjem aprilu, kojeg ću se s radošću sjećati i nikada ga neću zaboraviti. Budućnost Voli postala je prvak ABA lige i time ostvarila nevjerovatan podvig, postala član najelitnijeg evropskog košarakaškog klupskog takmičenja.
Naš klub će igrati protiv: CSKA, Ferenbačea, Reala, Barselone, Olimpijakosa... Nevjerovatno, fenomenalno. Nezaboravni Mladen Delić bi uzviknuo „Ljudi da li je ovo moguće“? U sportu, pa i u košarci, iako malo teže, klubovi sa manjim mogu pobijediti one sa većim budžetima. Međutim, osvojiti prvo mjesto u nekom takmičenju ispred dvije ekipe koje imaju osjetno veći budžet, koje imaju veću reputaciju i u najmanju ruku širi igrački potencijal, je očaravajuće. I još jednom, naš klub je napravio čudo.
Kako je to bilo moguće? Evo ovako. U jednoj od predhodnih kolumni napisao sam da Buduć- nost Voli postaje evropski klub. Predsjednik Dragan Bokan i njegovi saradnici kvalitetno su obavili posao i omogućili mi da napišem navedeno. No, sada to više ne važi, jer je Budućnost postala evropski klub. To kako je uprava servisirala svoj tim tokom takmičenja u ABA ligi i Evrokupu, na najvećem je evropskom nivou. Do današnjeg dana susretao sam se sa reklamom „Voli Vas Voli“.
Od danas ona za mene glasi - Volim te Voli. Na početku ovogodišnje sezone stručnu palicu u klubu je preuzeo trener Džikić. Zanimljivo je da je on ista generacija kao i sportski direktor kluba Pajović. Nikada nijesu radili zajedno, ali na našu sreću spojiše se i postadoše izvanredan tandem. Džikićevo trenersko znanje bilo je neupitno. Samo se postavljalo pitanje kako će se snaći u našoj sredini, sa mlađim, poprilično neiskusnim i netrofejnim crnogorskim igračima, i maltene nepoznatim strancima.
Džikić se snašao briljantno. Bio je drčan i iznad svega iskren, svidjelo se to nekom ili ne. Crna Gora je destinacija gdje jedino takav proizvod uspijeva. Prema sopstvenoj procjeni igračima je bio oštar otac, ali i brižna majka. Podatak da Džikić nije smatrao potrebnim da ekipa bude u karantinu pred utakmice, pa i one finalne serije, ukazuje na visok nivo profesionalizma kod igrača i perfektan međusoban odnos.
Najbolji primjer njegovog studioznog spremanja za utakmice je slučaj Tošin Bunar. U hali gdje je Budućnost Voli trebalo da trenira prije utakmica u Beogradu, postoje kamere. Znajući za to, Džikić je insistirao da inkognito treniraju u sali na Tošinom Bunaru. Zahtjev je ispunjen i samim tim protivnici su bili uskraćeni za dragocjena saznanja. Njegov pametan postupak izazvao je veliku nervozu kod presjednika Crvene zvezde. Svaki trener, pa i on, ima svoje privatne kritičare. To su osobe koje se poštuju, vole i čije riječi mnogo znače, a vrlo često i pomažu.
Džiliju je glavni kritičar majka. Kao i svi dobri sinovi, i on zazire od njenih riječi. Očigledno je da su majčine kritike i savjeti pravi i da pozitivno utiču na sina. Zato joj želim dug život i dobro zdravlje, pa da podijeli još mnogo dobrih savjeta. Naš, sada trofejni trener, ima još jednu osobenost. Džikić mnogo voli da se sunča i na suncu ostaje satima, što je vidljivo na njegovom preplanelom licu.
Zato sam siguran da će i dalje ostati u našem klubu, jer je do sada mogao utvrditi da nebo niđe nije plavo kao iznad Crne Gore. Jedan od bitnih preduslova da sportska ekipa napravi velike rezultate je da ima vođu na terenu. Da bi neko bio vođa, mora sem igračkih kvaliteta imati i izuzetne karakterne osobine. Jednostavno rečeno, mora biti lider. Budućnost Voli ima takvog igrača, Nemanju Gordića. Gordića ne smatram strancem jer je on odavno naš. Podsjetiću da je iz Trebinja došao u Budućnost davne 2003. godine, sa 16 ljeta, kada je aktivan igrač bio i sadašnji direktor Pajević. O njegovim igrama su dovoljno rekli kompetentni, pa nema potrebe da ja to radim.
Bez Gordića, Budućnost nikada ne bi bila ovo što je sada. Zato ne mogu da zamislim da on neće nositi dres našeg kluba u Ligi šampiona. Ova godina za sve naše igrače, pa i za Gordića, predstavlja maksimalnu afirmaciju. U Budućnost Voliju neće se obogatiti, ali lova im neće pobjeći. Potenciram činjenicu da su ortodoksni Podgoričani Ivanović i Danilo Nikolić povratnici u klub. Otišli su iz njega jer nijesu dobili očekivanu šansu. Samo pravi ljudi mogu preći preko zadobijenih rana i odlučiti da ponovo poklone srce svom klubu.
Narod kaže da ima pravde makar bila mala kao miš, i sve im se višestruko vratilo. Vratilo se i Zoranu Nikoliću, na kojeg se trener najviše ljutio. Očigledno je pronašao način da iz njega izvuče maksimum, na zadovoljstvo svih nas. U svakoj ekipi ima igrača koji su omiljeni, koje svi vole i koji su zaduženi za dobru atmosferu. Gorostasna ljudina Barović je taj u našem klubu. Velike pobjede se ne ostvaruju samo na terenu za vrijeme igranja utakmice, već i prije i poslije nje. Barović je pravi na svakom mjestu.
Ako jedan klub ima strance koji maksimalno doprinose porodičnoj atmosferi, onda je to pun pogodak. Upravo takve strance ima Budućnost Voli. Prostor ne dozvoljava pominjanje i ostalih igrača, ali treba znati da bez 12 veličanstvenih ne bi bilo moguće ostvariti ovakav podvig. U šampionsku titulu utkana je i ljubav ljudi koji nijesu klupski zvaničnici. Klub je ostavrio ovaj veliki uspjeh zahvaljujući maksimalnom danonoćnom radu. Taj se rad pomno pratio. Ne mogu, a da ne pomenem navijača Nena Vujoševića koji je bio prisutan na svakoj utakmici, ali zamislite - i na svakom treningu svog kluba. Često je pored terena i veliki bokserski šampion Dragan Mugoša. Svi vole da je tu, ali kada počne da priča o svojim uspjesima od prije nekoliko decenija - ništa od treninga, košarkaši gube koncentraciju.
Na sreću, Mugi nije prisustvovao treninzima u toku finalne serije. Ne bi Budućnost Voli bila prvak ABA lige da nije imala onakvu podršku navijača protiv Cibone i Crvene zvezde. Čista desetka i velike čestitke. Pokazaćemo i Evropi kakve smo mi žiške na tribinama. Ovaj uspjeh će i te kako doprinijeti popularizaciji košarke u našoj državi.
Šetajući gradom, dan nakon završetka utakmice, uočio sam da se na košarkaškim igralištima više ne igra mali fudbal, nego košarka. Zato bi ovaj impuls trebalo da iskoriste košarkaški radnici. Doživio sam da ovaj uspjeh slave pjesmom i u onim djelovima moga komšiluka koji do tada nikada nijesu slavili pobjede crnogorskih sportista. Zahvaljujući sportu doći će dani kada ćemo se svi veseliti uspjesima Crne Gore.
Pozdravljam gest Crvena zvezde kojim je čestitala titulu našem klubu. Njima hvala, a njihovom predsjedniku neka sve cvjeta onoliko koliko je pošteno pričao o našoj državi, našem klubu i predsjedniku kluba. Za Ligu šampiona, koja je izuzetno kvalitetno i naporno takmičenje, treba nam još nekoliko vrsnih igrača. To ne smije biti briga samo firme „Voli“ i sponzorskog pula kluba. Učešće u ostvarenju većeg budžeta moraju imati opština Podgorica i država Crna Gora. Sada smo jaki, ali udruženi bićemo mnogo jači.
