Piše:
Leila Murseljević
Ako bismo poželjeli da potražimo modernog dežurnog krivca za luckaste, simpatično pokvarene i pozitivne promjene u muzici, filmu, televiziji i modi, put bi nas poveo samo prema jednoj osobi – ka režiseru Vesu Andersonu. Omiljeni teksaški filmski autor grabi pažnju kritičara i publike još od devedesetih. Svi ga toliko obožavaju, da je čak počeo da im diže pritisak.
Može li ovaj esteta da napravi loš film? Ovo pitanje bilo je aktuelno prije i poslije premijere svakog od devet Andersonovih ostvarenja. Ništa nije drugačije ni sa njegovim posljednjim slatkim poduhvatom na četiri noge, stop-animacijom „Isle of Dogs“.
Priča o ljubavi
Scenografska i scenaristička postava Andersonovog posljednjeg filma je sasvim jasna i direktna: dinastija Kobajaši (tradicionalni ljubitelji mačaka) i ozloglašeni gradonačelnik Megasakija u distopijskom Japanu protjeruju sve pse na ogromno smetlište da bi spasili čovječanstvo od kvazineizlječivog virusa.
Kao što to često biva sa Andersonovim filmovima, vrlo brzo stiže neki okidač koji „pegla“ novonastalu muku. Na scenu stupa mladi Atari, čiji je pas Spots bio jedan od prvih stanovnika ozloglašenog smećarskog ostrva. Odlučan u tome da ga pronađe i spasi dječak, uskače u čudnjikavi avion i počinje nezaboravno putovanje. Na ostrvu pronalazi koloniju anarhističkih izgnanika. Ipak, grupa alfa mužjaka koju predvodi Šef (glas mu prikladno daje Brajan Krenston), odlučna je da mu pomogne da pronađe ljubimca.
Iako sa jedne strane imamo ogoljenu pripovijest o potrazi, borbi i diplomatiji, sa druge gledamo vizuelizaciju svakodnevnice - jednostavnu priču o ljubavi dvanaestogodišnjeg dječaka i njegovog krznatog prijatelja. Zbog toga će ovaj film zavoljeti čak i gledaoci kojima nije teško da odaberu frktavije ljubimce kada je posrijedi vječita borba pasa i mačaka.
Pažljiva raspodjela
Film „Isle of Dogs“ ima zvjezdani glumački sastav, koji može da pobijedi bilo koju ekipu - od Tilde Svinton, Džefa Goldbluma, Edvarda Nortona, Bila Mareja i Grete Gervig, do Harvija Kajtela, Skarlet Johanson i Joko Ono (!). Na prvi pogled može da vam se učini da je izbor nasumičan, ali to nije tačno. Naprotiv, iz kadra u kadar postaje sve jasnije kako je Anderson pažljivo birao koja će velika zvijezda da dobije određeni zadatak.
Nego, ljepota ovog filma leži u tome što bi „Isle of Dogs“ bio jednako ubjedljiv i dobar čak i da je režiser dodijelio uloge anonimusima. Andersonovi psi imaju samo jednog vodiča - kreativnost. Vrhunac kreativnog dodira režisera najbolje se vidi po tome što je bez mnogo napora uspio da podijeli film na dva dijela – jer razlike između grada Megasaki i propalog đubretarskog ostrva jesu očekivane, ali takođe ostavljaju bez daha.
Dok je Megasaki futuristički grad, sa mnogo neonskih boja koje podsjećaju na čuveni „Blade Runner“ Ridlija Skota, naše smećarsko utvrđenje je svojevrsno upozorenje onima koji ne vjeruju u reciklažu, odnosno čuvanje prirodne sredine.
Posveta Japanu
Ne tako uigran direktor fotografije Tristan Oliver, koji je sarađivao sa Andersonom u stop-animaciji „Fantastic Mr. Fox“ (2009), sigurno je bio inspirisan prvim kadrovima oskarovskog ostvarenja „Wall-E“ Endrua Stentona. Uspio je da napravi ostrvo koje nam daruje lijepi svijet „pozitivno organizovanog smeća“, bez obzira na to što ima manjak „čistih“ boja i života.
Iako je riječ o dobro utreniranoj „zloupotrebi“ animacije kroz stop-motion efekat, „Isle of Dogs“ na momente liči na film koji bez problema mogu da potpišu i neki režiseri sa Istoka, kojim nemaju mnogo veze sa svijetom animiranih ostvarenja. Stoga ne čudi što ova fenomenalna priča, iza koje stoje Anderson, Roman Kopola, Džejson Švarcmen i Kuniči Nomura, jeste posebna posveta japanskoj kulturi. Kurosava bi bio oduševljen.
Budući da Anderson ima samo devet filmova, uvijek postoji bojazan da će mu se dogoditi isto što i Timu Bartonu, koji je u međuvremenu izgubio kreativne konce. Ipak, stop-animacija „Isle of Dogs“ pokazala je da ovaj sineasta još odlično pliva u kreativnim vodama. Andersonovo skretanje u ambis nekreativnosti djeluje sve manje vjerovatno.
Ocjena: 4/5
FOTO: nytimes.com / rockyrama.com
