Kultura

Maraš: Ulje i staklo

Vjerovali ili ne, u glavnom gradu postoje ljudi koji su u stanju da prospu ogromnu količinu starog motornog ulja i slomljenog stakla - na funkcionalni teren za rekreaciju. Tako je... To je naš doprinos civilizaciji. Ne postoji razuman čovjek koji može da prihvati kako je to način da neko kupi sebi popodnevni odmor
Maraš: Ulje i staklo
Vladimir Maraš
Vladimir MarašAutor
Objektiv/PobjedaIzvor

Nekada, da ne kažem davno, radovali smo se svakom novom prostoru za igru. Bilo da ste dijete, tinejdžer ili odrasla osoba, prirodno je da se veseliš svakom novom prostoru sa koševima, golovima, onim stubovima između kojih zamišljate mrežu za odbojku... Makar ja mislim da jeste prirodno.

*****

Prostori za igru su nekada bili sveta mjesta. Svi smo se bavili nekim sportom, najčešće fudbalom ili košarkom. Išli smo toliko daleko jedne rede, da smo u kvartu pored tehničke škole kopali i betonirali lokaciju na kojoj smo, onako bez traženja dozvola nadležnih institucija, sami podigli koš. I to uzurpirajući ulicu kojom prolaze vozila. Poneko od komšija kojima smo ulazili u termin popodnevnog odmora odlučio je da, umjesto planiranog spavanja, siđe i pomogne nam u pravljenju i montiranju konstrukcije, svjestan da mu nema spavanja.

Sve se to događalo u rano proljeće, taman u ovom periodu osamdesetih godina. Zimi nije bilo mnogo lokacija za sportske aktivnosti, za razliku od sadašnjih uslova u glavnom gradu. Tako da smo kao djeca, jedva čekali da svanu dani i da kvartom počnu da odzvanjaju udarci lopte o beton, do kasno u noć.

Naravno, poštovali smo starije, gledali ih kako igraju, navijali i nadali se da neko od njih okasni, ne bismo li došli u situaciju da čujemo ono „mali, uskači“. Štoviše, mi mlađi dolazili smo na teren dok još peče zvijezda, da ugrabimo vremena, ali i da se pokažemo pred starijim momcima i preporučimo se za ozbiljnije, večernje termine.

Koliko je bilo razumijevanja za našu želju da se bavimo sportom govori i to što su nam majke, babe, pa čak i komšinice donosile i hranu na teren. Krofni, pita, bureka i kolača bilo je u izobilju. Jes' da smo mlatili loptom do kasno u noć, ali osim povremenog podsjećanja s neke od terasa u stilu „Mislite li, momci, lijegat' noćas?“ nijesmo imali neprijatnosti.

Znam, smetali smo i u vrijeme i u nevrijeme, ali ljudi su bili tolerantni. Znali su da momci moraju da se bave sportom. Dešavalo se i da se pola zgrade skupi predveče, kad malo popušti temperatura, da se sjedne na betonsku ogradu parkinga i da krene navijanje, skoro kao da se radi o borbi za prekomorački Prsten. Ulična rasvjeta za nas tada, bila je kao rasvjeta na nekom Super boulu.

*****

Zamislite situaciju: živite na prvom ili drugom spratu stambene zgrade, a desetak klinaca igra fudbal, što bi rekli na sav glas, a ulogu gola igraju dvije povezane garaže s velikim, metalnim vratima. E kad ta lopta „uđe u gol“, čuje se do bloka pet.

Nije to bilo lako trpjeti, znam. Najgore što je moglo da se dogodi jeste da vam pri nekom trampavom volej udarcu lopta ode na terasu prvog sprata. U zavisnosti od toga na čiju terasu je upala, mogli smo da pretpostavimo 'oćemo li je više gledat' ili ne. Imali smo komšiju koji je na terasi imao groblje fudbalskih lopti. Jednom nam je čak vratio nekoliko, tako stručno probušenih, da smo mislili kako nam je komšija najveći mogući neprijatelj.

Godinama nakon toga, kad smo već nakrcali koju godina na leđa, neko od nas se prisjeti svega toga i reče, kako ne razumije kako su nas trpjeli i da komšiji „bušaču fudbalskih lopti“ ništa ne može da zamjeri. Dakle, to je bio vrhunac zlobe koju smo kao klinci osjetili zbog bavljenja sportom u stambenim kvartovima.

*****

U međuvremenu, igrališta su nikla širom grada, ograđena visokom žicom, sa odličnim koševima i iscrtanim podlogama. Reklo bi se, nikad bolji uslovi za rekreaciju. A onda pročitate, i to ne jednom, da se ti tereni sistematski uništavaju.

Vjerovali ili ne, oko 30 godina nakon gore opisanih događaja, u našem gradu postoje ljudi koji su u stanju da na funkcionalni teren za rekreaciju prospu ogromnu količinu starog motornog ulja i još gore - slomljenog stakla.Tako je... To je naš doprinos civilizaciji. Ne postoji razuman čovjek koji može da shvati da je to način da neko sebi kupi popodnevni odmor.

Iščekujući prvu ABA titulu i navijajući za momke u plavo-bijelom dresu, ne mogu da ne pomislim da je baš neko od njih napravio prve korake upravo ispod nekog od koševa iza svoje zgrade. Što bi bilo da nije, pitanje je. Ali sada, dok smo svi ponosni na njihove uspjehe, prisjetimo se da motorno ulje i staklo po košarkaškim terenima u Podgorici nijesu idealna podrška jednom od najreprezentativnijih sportova u našoj državi. Jednostavno, nijesmo fer. Dajte da to malo promijenimo. Počinjem od sebe. Isto očekujem i od tebe.

Portal Analitika