– Vjerujem da je za Crnu Goru danas veoma važno da insistira na identitetu svoje države, to jest građanskom identitetu. Naravno, to ne isključuje brojne druge identitete koje građani nose u sebi, kao što su etnički, nacionalni, vjerski identitet ili neki drugi. Ali, smatram da je veoma važno da za dominantan identitet uzimamo onaj koji proističe iz države Crne Gore. Time se država zasniva kao zajednička kuća njenih građana i time se učvršćuje njihov politički konsenzus – kaže dr Vukčević u razgovoru za Pobjedu.
POBJEDA: U periodu prije nego što ste izabrani za predsjednika CANU, bilo je mnogo prigovora zbog dugotrajnog ćutanja Akademije povodom bitnih pitanja i prelomnih događaja za budućnost Crne Gore, od početka devedesetih i ratova na Balkanu, NATO intervencije, do izjašnjavanja na crnogorskom referendumu… Kako Vi gledate na to vrijeme i ulogu CANU?
VUKČEVIĆ: Najlakše je o prethodnicima i prethodnom periodu govoriti kritički. Ali, to ne bi bilo ni tačno, ni pošteno. Akademiji se ranije mnogo prigovaralo, ponekad s razlogom, a još češće bez razloga. Treba imati na umu da CANU nije politička institucija i da nije njena uloga da zauzima stavove povodom mnogih dnevnopolitičkih događaja. Njeni skupovi koji su bili organizovani, a mnogi sa značajnim međunarodnim referencama, u tom periodu su bili medijski prećutkivani. Tako da se mogla steći slika da se u Akademiji ništa i ne dešava. U odnosu na to što je bilo, želim samo da istaknem da je današnji dan mnogo bolje upotrijebiti za planiranje sjutrašnjeg, nego za popravljanje jučerašnjeg. Mnogo više me brine ono što treba da uradimo, nego kako da ispravljamo prošlo.
POBJEDA: Mnogo je bilo prigovora i na neke projekte CANU, naročito povodom izdanja prve knjige Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika, koji je sadržao niz odrednica uvredljivih, nipodaštavajućih za narode koji žive u Crnoj Gori. Rječnik ste povukli iz prodaje, da li se nešto dalje radi na tom projektu?
VUKČEVIĆ: Ni o jednoj knjizi CANU se nije toliko pisalo kao o ovom Rječniku. Mnogo više sa stanovišta osporavanja nego u njegovu odbranu. Došlo je i do toga da Skupština Crne Gore u prethodnom sazivu donese posebnu Rezoluciju o Rječniku. Stav novog Predsjedništva Akademije je javnosti poznat. Ne želeći da ponovo otvaram raspravu, želim da istaknem dvije činjenice: prvo, Rječnik je potreban crnogorskoj kulturi i crnogorskoj državi; drugo, u toku dosadašnje njegove izrade prikupljena je velika lingvistička građa koja je od koristi kada se donese odluka o tome kako dalje nastaviti ovaj projekat. Novoosnovani Leksikografski centar u Akademiji je preuzeo poslove daljeg rada na svimleksikografskim izdanjima. Njegov Savjet će donijeti odluku i o budućem radu na Rječniku. Za sada su drugi projekti dobili prioritet.
POBJEDA: U posljednje vrijeme Akademija je pokrenula zanimljive inicijative, rasprave i tribine. Da li je to najava angažovanije uloge CANU?
VUKČEVIĆ: Kada sam preuzeo mandat predsjednika, obećao sam da ću se truditi da Akademija sve više bude crnogorska i da bude ono što akademiju čini Akademijom. Naravno, to je lakše reći nego učiniti. Kao dio ostvarenja rečenog je i nekoliko inicijativa koje smo već započeli. Prvo, to je nastojanje da paradigma kulture bude u središtu naših aktivnosti. To znači veću posvećenost događajima iz kulturne istorije Crne Gore. Tačnije, to je pomijeranje fokusa sa politike na kulturu, sa rata na knjigu, sa događaja na proces. Prošlu 2017. posvetili smo 170. godišnjici od objavljivanja „Gorskog vijenca“, a ova godina je u znaku 130 godina od donošenja Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Drugo, Akademija je otvorila svoje tribine za veliki broj stvaralaca iz Crne Gore i van nje, koji su afirmisane ličnosti u djelatnostima kojima se bave. Na tim tribinama su pokrenuti brojni problemi od važnosti za Crnu Goru. Samo u toku prošle godine smo organizovali 60 takvih tribina. I treće, projekti koje organizujemo, okrugli stolovi koje održavamo i knjige koje štampamo su u funkciji objašnjenja i razumijevanja značajnih aspekata savremene Crne Gore. Mislim da jedan od pokazatelja takve orijentacije Akademije je i velika zainteresovanost kandidata iz nauke i umjetnosti za prijem u članstvo CANU.
POBJEDA: Najavili ste veliki projekat izrade nekoliko leksikona…
VUKČEVIĆ: U toku prošle godine konstituisali smo Leksikografski centar i izabrali njegov Savjet. U toku ove godine počela je realizacija tri važna leksikona. To su: Leksikon diplomatije Crne Gore, Botanički leksikon i Leksikon likovnih umjetnika Crne Gore. Do sada ove kapitalne publikacije crnogorska kultura nije imala. Na njihovoj izradi će biti okupljeno više desetina saradnika iz Crne Gore i van nje. Već se pripremaju elaborati za nove leksikone, kao što su Leksikon književnika Crne Gore, Leksikon prava i pravnika Crne Gore, Etnološki leksikon Crne Gore itd. Značaj ovih projekata nije samo u tome što ćemo dobiti knjige koje do sada nismo imali, već je i njihova izrada svojevrsna leksikografska škola.
POBJEDA: Ova godina je jubilarna u odnosu na više značajnih datuma iz naše prošlosti. Čemu ste dali prioritet?
VUKČEVIĆ: U 2018. godini se obilježava više značajnih jubileja iz naše istorije. Među njima su stogodišnjica 1918. godine i 140 godina od Berlinskog kongresa. U ovoj godini je i jubilej koji sam pomenuo -130 godina od donošenja Opšteg imovinskog zakonika. Akademija se, u skladu sa svojom orijentacijom ka afirmaciji crnogorske kulture, opredijelila da ova godina bude posvećena najznačajnijem događaju iz pravne kulture u Crnoj Gori i jednom od najznačajnijih pravnika i nekadašnjem ministru pravde u Knjaževini Crnoj Gori - Valtazaru Bogišiću i njegovom velikom Zakoniku. Smatrali smo da je ovaj događaj ono što je najznačajnije za kulturu Crne Gore u ovoj godini. To ne znači da 1878. i 1918. neće biti obilježene. Te godine, u kojima je Crna Gora dobila ime i međunarodno priznanje i izgubila ime i međunarodno pravni status, su veoma važne za našu političku istoriju i naše kolektivno pamćenje. Balkanska društva, nažalost, vole da popravljaju svoju prošlost. Ali svako društvo koje tome teži, po pravilu, gubi vrijeme za planiranje budućnosti. Vjerujem da je dužnost Akademije da o ovim pitanjima razgovara razborito, argumentovano i sa uvažavanjem drugog i drugačijeg stava.
POBJEDA: Jedanaest godina nakon obnove nezavisnosti, država Crna Gora i njeni građani i dalje su u konfuznoj potrazi za vlastitim identitetom. Mislite li i Vi tako? VUKČEVIĆ: Identitet je jedna od ključnih riječi našega vremena. Pitanje identiteta, kao lično i kao kolektivno, uvijek nastaje u sjenci ugroženosti. Svako od nas nosi u sebi više identiteta i pitanje je kojem od njih će dati dominantnu ulogu. Vjerujem da je za Crnu Goru danas veoma važno da insistira na identitetu svoje države, to jest građanskom identitetu. Naravno, to ne isključuje brojne druge identitete koje građani nose u sebi, kao što su etnički, nacionalni, vjerski identitet ili neki drugi. Ali, smatram da je veoma važno da za dominantan identitet uzimamo onaj koji proističe iz države Crne Gore. Time se država zasniva kao zajednička kuća njenih građana i time se učvršćuje njihov politički konsenzus. Pred velikim naglašavanjem problema identiteta ostao je u sjenci problem kontinuiteta. Ako identitetom ističemo svoju osobenost, koja nas razlikuje od drugih, kontinuitet nam ukazuje na naše trajanje kroz vrijeme. On nam pokazuje da je to trajanje imalo mnogo lica, što će reći različite identitete. Zato nije dovoljno insistirati samo na sopstvenoj osobenosti, već i na postojanosti koja nas je sačuvala kroz vrijeme.
POBJEDA: Sa ovim je povezano i pitanje izbora strateškog puta Crne Gore. Kojim putem ići sa raskrsnice na kojoj smo?
VUKČEVIĆ: Poziv intelektualca je da razumije vrijeme u kojem živi i da pomogne drugima u tom razumijevanju. Ako pogledamo našu istoriju posljednjih nekoliko vjekova, ona je bila u znaku nečeg što metaforično možemo da nazovemo „traganje za sjevero-istočnim prolazom“. To je bio, uslovno rečeno, kopneni put traganja za opstankom i identitetom, nošen etnosom i vođen vjerom. Kao posljedica te paradigme velika i značajna oblast današnje Crne Gore, a to je Mediteran, je bila istorijski i kulturološki gotovo potisnuta iz kolektivnog pamćenja. A ta oblast je od izuzetnog značaja, prije svega, za kulturnu istoriju Crne Gore. Zato mislim da današnja orijentacija Crne Gore treba da bude „traganje za jugo-zapadnim prolazom“. To je orijentacija ka Evropi i njenim političkim i kulturnim vrijednostima. Rečeno ne treba shvatiti kao popravljanje prošlosti, već kao osmišljavanje budućnosti, koja je već počela. U tom smislu, u onom što su nam zavještali i ostavili Crnojevići, može se naći mnogo od onog što je aktuelno i danas.
