Kako je rekao, kao prošlih vjekova, tako i danas i vavijek, Hrišćani pjevaju pjesmu pobjede života nad smrću: ”Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi, i onima u grobovima život darova”.
"Pobjeda nad smrću predstavlja jedinu istinsku pobjedu čovjekovu. Sve druge pobjede i čovjekovi uspjesi na zemlji, ako se ne završavaju tom pobjedom – ništa ne predstavljaju. Samo pobjeda nad smrću daje smisao sveukupnom ljudskom životu i djelanju, čovjekovom rađanju i postojanju. Nije ni malo slučajno što savremena psihijatrija smatra da je najopasnija bolest našeg vremena – bolest gubljenja smisla života. To je bolest koja rađa bezbroj drugih bolesti. A gubljenje smisla života upravo se rađa iz prihvatanja smrti kao jedine konačne realnosti čovjeka i svijeta. Sve filosofije i ideologije, bez obzira kako umne i duboke izgledale, koje prihvataju smrt kao konačnu realnost, u suštini predstavljaju obmanu i laž upravo time što obogotvoruju smrt, prolaznost i ništavilo. Sve su one sadržane u onom prvom demonskom iskušenju Hristovom na Gori kušanja: ”i pristupivši Njemu kušač reče: ako si Sin Božiji, reci da kamenje ovo postanu hljebovi”. Svaki čovjek na zemlji rođeni stoji pred tim iskušenjem. Savremeni čovjek stoji pred tim iskušenjem možda više nego li bilo koja generacija do našeg vremena, a sve sa razloga što se vraća dohrišćanskoj ideji smisla života koja glasi: ”Hljeba i igara”, zaboravljajući vječnu istinu, sadržanu u Hristovom odgovoru na demonovo kušanje: ”Ne živi čovjek samo o hljebu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih” (Mt. 4, 3-4). Samo ”Riječju Božijom” zakvašen hljeb i hrana, to jest zemaljski život, dobijaju istinski smisao i značenje. Zato Hristos nam i poručuje: ”Zaista, zaista Vam kažem: ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život” (Jn. 5, 24). Ko sluša Hristovu riječ, ko prima njega kao ”Riječ koja bješe u početku i koja bješe Bog”, kroz ”koga sve postade, u kome bješe život” (Jn. 1, 1-4), zadobija vječni život, stiče NJega koji je ”Hljeb života koji silazi s neba” (Jn. 6, 48-50). Zemaljski hljeb, sve ono čime čovjek živi i čime se hrani na zemlji, dobija svoj pravi smisao tek kada se pretvori u ”tijelo Hristovo”, navodi Amfilohije.
Kako dodaje, zato Isus reče i govori svojim učenicima: ”Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega, i ne pijete krvi NJegove, nemate života u sebi”.
"Tu tajnu pretvaranja hljeba i vina u Njegovo tijelo i krv – Gospod je otkrio i ustanovio jednom za svagda na Tajnoj večeri kada je uzeo hljeb, prelomio ga i dao svojim učenicima rekavši: ”Uzmite, jedite, ovo je tijelo moje”, pa onda uzeo čašu i zablagodarivši dao im govoreći: ”ovo je krv moja Novoga Zavjeta koja se prolijeva za mnoge” (Mt. 26, 26-28). Upravo time on otkriva najdublji smisao života i svijeta. Ono što je stvoreno prolazno, time zadobija dar vječnosti i neprolaznosti. To znači: tvorevina i čovjek nijesu stvoreni za smrt, nego za besmrtnost, za vječni život. Grijeh kao otuđenje od Boga, davaoca vječne svjetlosti i života, čini nas smrtnim i prolaznim. Zato se molimo Hristu da iscijeli rane duše naše i da nas osvešta, kako bi bili učesnici u Njegovoj božanskoj Večeri Tajnoj. Da nam Njegovo Prečisto Tijelo i božanska Krv budu na otpuštenje grijehova, na zajednicu Duha Svetoga, On kao Hljeb Života da nam daruje novi neprolazni život.
Molimo se Gospodu, dušom i tijelom da se osvetimo, da se prosvetimo, da se spasemo, da postanemo dom Njegov, kroz Pričešće Svetim Tajnama, imajući Njega Dobrotvora – u sebi živa, sa Ocem i Duhom Svetim. Tako nam se otkriva neizreciva tajna da je ”Bog Ljubav”: ”u tome je ljubav, ne što mi zavoljesmo Boga, nego što On zavolje nas i posla Sina svoga Jedinorodnoga” (1 Jn. 4, 10). Kad je Bog tako zavolio nas i mi smo dužni ljubiti jedni druge. ”Ako ljubimo jedni druge, Bog u nama prebiva, i ljubav je Njegova savršena u nama” (1 Jn 4, 12). Pričešćujući se Tijela i Krvi Hristove ovdje na zemlji, predokušamo Carstvo nebesko i molimo mu se da nas udostoji, poslije Njegovog Drugog dolaska, da ga se još prisnije pričešćujemo u vječnosti, zajedno sa svima Svetima, ”na novom nebu i novoj zemlji”, ”u Svetom gradu, novom Jerusalimu” u kome je ”Hram Gospod Bog Svedržitelj i Jagnje” zaklano za život svijeta, onaj Koji je ”Početak i Svršetak”, koji ”sve čini novim” (Otkr. 21, 1-2.6.22), čija će ljubav suditi svijetu.
Sve je to plod Hristovog vaskrsenja i Njegovog žrtvovanja, kao Jagnjeta, za život svijeta, koji žednima daje da piju ”sa izvora vode žive” (Otkr. 21, 6), sa ”rijeke vode života”, oko koje je zasađeno Drvo života i ”koja izvire od prijestola Božijeg i Jagnjetovog” (Otkr. 22, 1). Jedina knjiga u kojoj je sve zapisano u vječnosti jeste ”Jagnjetova Knjiga života” (Otkr. 21, 27). Zato se poklonimo Jagnjetu Božijem u Kome su spas, vječna pravda, istina i ljubav i cjelujmo jedni druge i pozdravimo sva Božja stvorenja pozdravom besmrtnosti", zaključio je mitropolit Amfilohije.
