Piše: Radovan PEROVIĆ
Naravno slobodna uvjerenja svakog gradjanina su potpuno legitima, ali ne mogu biti relevantna ako nijesu provjerljiva naučno dokaziva, jer u istorijskoj nauci koja ima jasnu metodologiju, važi načelo da su činjenice svete, pa se tako relevantnim može smatrati samo ono što je jasno dokazivo i provjerljivo.
Kada su u pitanju crnogorsko-ruski odnosi jedan dio građana te odnose posmatra kroz prizmu povišenih emocija, paralelne istorijske svijesti, pa i pogrešnim tumačenjem činjenica, koje su naslijeđene iz nekih ranijih obrazovnih sistema. A što se uz podršku određenih ideološko političkih centara i njihovih filijala u Crnoj Gori, prvenstveno Srpske crkve, odnosno Mitropolije Crnogorsko-primorske i proruski naklonjenih političkih partija prenosi na građane CG.
Da pogrešna tumačenja lako nailaze na pogodno tlo, nije iznenadjenje. Kada se zna da je savezništvo sa Rusijom, još od uspostavljanja odnosa početkom 18. vijeka bilo predimenzionirano u svijesti Crnogoraca. Otuda i čuvena krilatica ''Nas i Rusa 300 miliona.'' Suštinski u međunarodnim odnosima oduvijek je dominirao određeni interes političke, vojne ili ekonomske prirode. Dok su vjerske, kulturne, jezičke bliskosti elementi koji mogu pospiješiti međusobnu saradnju, ali to nije odlučujući faktor za dobre diplomatske odnose.
Istorijat rusko-crnogorskih odnosa počeo je 1711. godine, kada je ruski car Petar I uputio poslanicu Crnogorcima sa predlogom da zajedno ratuju protiv Turaka. Od tada Crna Gora postaje ruska štićenica.
Carska Rusija imala je planove za protjerivanje Osmanskog carstva sa Balkana, i uspostavljanje svoje interesne svere, nakon riješavanja takozvanog istočnog pitanja. Kako je moć Osmanlija opadala, tako je i rusko interesovanje raslo za teritorije koje su pripadale Osmanskom carstvu na Balkanu. Samim tim i za Crnu Goru. Rusija je vođena svojim političkim interesima, pomagala i posticala borbu protiv Turaka, slala finansijsku pomoć radi jačanja svog uticaja kod crnogorskog naroda. Crna Gora je zamišljana zapravo kao ruski protektorat i vojni logor na Balkanu koji će poslužiti za oslobađenje od Turaka. I nakon toga ujedinjenje u jednu srpsku državu, kao periferni okrajak obnovljenog Dušanovog carstva. Razvijanju kulta Rusije u Crnoj Gori najviše je doprinio Mitropolit Vasilije Petrović, nakon njegove prve posjete Rusiji 1753. godine fascinirala ga je veličina i moć Rusije.
Njega je tada primila carica Jelisaveta Petrovna i najvažnije političke ličnosti u Rusiji, dobio je značajnu finansiJsku potporu i štampao svoju knjigu '' Istorija Crne Gore ''. Ostalo je zabilježeno da su crnogorski glavari uvjeravali kotorskog providura u svoju bezrezervnu odanost Rusiji riječima: “Znaš li, gospodine, da smo mi danas rosijski. Tko stoji protiv nas stoji proriv Rosije...
'' Toliko je bio snažan kult Rusije da su Crnogorci prihvatili za gospodara jednog tuđinca, Šćepana Malog, vjerujući da je u pitanju ruski car Petar III koji je ubijen ranije u Rusiji.
Međutim politički odnosi izmedju dvije zemje, bili su daleko od idiličnih, različita politička gledišta i sputavanje individualnosti crnogorskih mitropolita, dovodila su do sporadičnih sukoba. Ti sukobi ponekad su dobijali veoma ozbiljnu dimenziju, jer se ruska politika grubo uplitala u unutrašnje stvari u Crnoj Gori. Kontrolišući djelovanje crnogorskih vladara pogotovo pokušaje uspostavljanja odnosa sa drugim zemljama, što bi moglo ugroziti ruski uticaj i monopol u odnosu na poziciju Crne Gore. Prva veca kriza u odnosima Rusije i Crne Gore dogodila se početkom 19. vijeka.
Kako je Rusija pokušala da razriješi Petra I: Kada je Mitropolit Petar I postao predmet intriga da je uspostavio tajne odnose sa Francuzima. Ruski Sveti sinod 1803. godine uputio je pismo Crnogorcima obavještavajući da je Mitropolita razriješio dužnosti. Crnogorski Zbor je pokazao samostalnost i pored finansijske zavisnosti od Rusije. Optužba je odbačena kao neosnovana. Ruskom sinodu je poručeno da o pitanjima koja se tiču izbora i razrešenja crnogorskog Mitropolita, može odlučivati samo crnogorski narod. Rusi su čak bili pripremili brod u Kotoru koji je trebao da Mitropolita odveze u Sibir i tako protjera iz CG.
Kasnije su diplomatski odnosi izglađeni ali i dalje su bili promjenjivog karaktera pa se i vladika Petar II žalio rijčima: '' Ja, gospodar slobodne Crne Gore, pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je dojadilo, pa hoću taj jaram da zbacim.''
Politički odnosi između dvije zemje, imali su krizu i u vrijeme knjaza Danila Petrovića. Zbog njegovog nastojanja da uz pomoć Francuske, riješi crnogorsko pitanje, odnosno izdejstvuje međunarodno priznanje i teritorijalno proširenje Crne Gore. Što je bio osnov njegove političke koncepcije. Nakon što Rusija, na Pariskom kongresu, posle Krimskog rata, nije podržala zahtijeve Crne Gore, knjaz se okrece Francuskoj. Što je od strane Rusije doživljeno kao izdaja. pa je 1857. godine organizovana zavjera da se knjaz Danilo silom zbaci sa crnogorskog prestola, dovede na vlast Đorđije Petrović predsjednik Senata a sve pod ruskim uticajem. Zavjera je na vrijeme otkrivena i razbijena uz pomoć knjaževih ljudi, koji su ubačeni među učesnike pokušaja nasilne smjene vlasti.
Ali knjaz Danilo nije bio slične sreće, kada je 31.jula 1860 stradao u atentatu u Kotoru. U ovaj atentat najvjerovatnije je pored Austruje i Turske, koje su svaka iz svojih interesa priželjkivale uklanjanje crnogorskog knjaza, bila upletena i Rusija. Naime ruski diplomatski predstavnici smatrali su da je knjaz Danilo previše svojeglav, nepredvidiv i da ga je nemoguće kontrolisati, što nikako ne odgovara ruskom interesu.
Ni njegov naslednik knjaz a kasnije kralj Nikola nije imao najbolje odnose sa Rusijom iako nije bio sklon diplomatskim izletima kao njegov prethodnik. Još od perioda knjaza Danila, Rusija teži stvaranju jedne snažne srpske države na balkanu, koja će biti brana Austrougarskom uticaju. To se podudara sa tajnim progranom spoljnje nacionalne politike Srbije, poznatim kao Načartanije iz 1844. Ilije Garašanina, kojim je definisano stvaranje velike Srbije, oslobađanjem i spajanjem teritorija Hercegovine, Crne Gore i zapadne Albanije sa Srbijom.
Ono što je predstavljalo ozbiljnu smetnju ostvarenju ovoga plana, jeste razdvajanje duhovne i svjetovne vlasti, i uzdizanje Crne Gore na rang knjaževine. Prohtijevi svjetovnog vladara njesu se mogli zadovoljiti davanjem patrijaršijskog trona u Peći, što je bio plan Srbije., već je on postao legitimni pretendent, da dodje na čelo te buduće državne tvorevine.
Rusko okretanje prema Srbiji: Nakon promjene na srpskom prestolu 1903. godine kada su umjesto austrofilske dinastije Obrenović, došli proruski orijentisani Karađorđevići, Rusija se okreće Srbiji. U rusko-srpskim krugovima počinje se kreirati nepovjerenje i intrige protiv knjaza Nikole i dinastije Petrović. Uzalud se knjaz, kasnije kralj Nikola, trudio da dokaže potpunu, bezrezervnu odanost. Rusija je vješto koristila ekonomsku potčinjenost Crne Gore, i često prijetila ukidanjem subvencija.
Kralj Nikola nije dobro procijenjivao međunarodne odnose, možda ih nije najasnije razumio jer je bio političar starog kova. Ali je znao da se novcem ne kupuje savezništvo pa je ovako odgovarao na ruske prijetnje da će mu ukinuti subvencije: ''Čuvajte vaše novce za kukavice, ako ćete, koji su gotovi da prodaju svoje duše i svoje desnice. Davno su Crnogorci dokazali, čini mi se, da ne pripadaju toj rasi jadnika...'' Crna Gora je ipak bila prinuđena da 1910 potpiše vojnu konvenciju sa Rusijom da bi obezbijedila stalne subvencije za vojsku.
Cijena tog sporazuma za Crnu Goru bila je previsoka. Tačka 7. ovoga sporazuma glasila je: ''Kraljevska vlada se obavezuje da bez pristanka Njegovog Imperatorskog Veličanstva neće preduzimati nikakve vojne akcije, niti zaključivati vojni sporazum sa ma kojom drugom državom'' . Dakle crnogorska vojska nije mogla dejstvovati bez ruske saglasnosti. Uzalud je kralj prilikom poslednje posjete Rusiji, 1912. godine tražio reviziju pomenutog člana.
Ovaj ugovor bio je koban po interese Crne Gore, jer je njena vojska u Prvom svjetskom ratu, bila primorana po ruskom diktatu da vrhovnu komandu nad njom vrše srpski oficiri. Što je vodilo njenom potpunom slomu i kapitulaciji države. Pomoćnik ruskog ministra inostranih poslova Anatolij Anatolijevič Neratov, još prije početka Prvog svijetskog rata je izjavio: '' Rusija će prema Crnoj Gori voditi politiku Srbije i mi čekamo da nam g. Pašić učini svoj prijedlog.''
Za ukidanje crnogorske države, Rusija je nastojala dobiti podršku Saveznika, naročito Francuske. Ruski diplomatski krugovi plasirali su laži o tajnom ugovoru Crne Gore i Austrije, u Prvom svjetskom ratu. A nakon pada lovćenskog fronta o navodnom separatnom miru, koji Crna Gora planira zaključiti sa neprijateljem. Ruska diplomatija je od kralja u egzilu tražila da se odrekne prestola i da pristane dobrovoljno da se Crna Gora prisajedini sa Srbijom. Odnos Crne Gore i Rusije, u periodu pred početak i tokom Prvog svjetskog rata može se detaljnije sagledati u knjizi ''Crna Gora u ruskoj diplomatskoj prepisci 1910-1917'' priređivača Slobodana B. Medojevića.
Ruski odnosi prema Crnoj Gori prolazili su kroz različite faze i bili su isključivo interesnog karaktera. Crnogorci su zbog pretjerane i nekritičke odanosti Rusiji stradali i u socijalističkoj Jugoslaviji. nakon 1948 godine i Rezolucije Informbiroa.
Današnja moderna Crna Gora se okrenula sebi i svojim interesima u junu 2017. godine postala je zvanično 29 članica NATO-a. Time je učinjen istorijski iskorak, promijenjen spoljnopolitički kurs i stavljen pečat na nezavisnost. Međutim diplomatski odnosi sa Rusijom trajali su u kontinuitetu, pa ima prostora da se oni i sada uprkos zahlađenju moguće unaprijede. Uz određeni oprez i distanciranje Rusije od uplitanja u unitrašnje stvari koje se tiču Crne Gore. Rusija je važan faktor na međunarodnoj političkoj sceni, odnose sa njom treba relaksirati i posmatrati bez romantičarske patetike na realnim principijelnim osnovama, uz međusobno uvažavanje. Ali prije svega Crna Gora mora da sljedi svoj interes i budućnost vezanu za Evropsku uniju.
