Što bi Mediteranac od 27 godina poželio više u životu od plavog sportskog „alfa romea“ i malog kafea čiji su se prozori ogledali u iskričavim talasima na rivi, sa pozivnim brojem rodnog grada kao imenom na tabli iznad vrata! Đoser je u Puli imao sve to, a ipak je želio više. Želio je rokenrol.
Za Serđa Blažića, prvog i kultnog pjevača Atomskog skloništa, rokenrol nije bio hir i mladalačka zabava. Za njega, muzika je bila način da se ostvari čovjek koji je svaki dan živio kao posljednji. Đoser je bitisao tako sedam godina uoči objave albuma „Ne cvikaj, generacijo“, na proljeće 1978. godine. Jer još od 1971. bolovao je od Hodžkinsove bolesti, raka limfnih žlijezda.
Pogana kritika
Ni Đoser, ni drugi junak naše priče, čuveni tekstopisac Boško Obradović, sada nijesu živi. Basista i pjevač Bruno Langer, mlađoj publici najprepoznatljivija figura Atomskog skloništa, jedini je član prve postave koji i dalje diše u ritmu rokenrola.
Četiri decenije nakon objavljivanja jedne od najznačajnijih debitantskih ploča jugoslovenskog rokenrola, fanovi i prijatelji svjedoče o bendu čija je glavna karakteristika bila - nepokolebljivost.
Ploča „Ne cvikaj, generacijo“ nije išla nikome niz dlaku, najmanje tadašnjim konvencijama jugoslovenskog roka. Prije 40 godina, jedan bend iz „tamo neke“ Istre, zamislite, osmjelio se da sreže u brk i publici, i narodu i državi sve što misli o njima!
To što su teme albuma bile sjenke ratova, odjeci nuklearnih kriza i decenijskih strahova Hladnog rata, otuđenost, nasilje, bjekstvo u zavisnost, savršeno je leglo i odgovaralo publici, ali ne i kritičarima.
Jednostavne Obradovićeve riječi, pankerske poruke zaogrnute u hard rok ruho, činile su se previše sirovim. U suštini, ploča je ,,kliknula“ tek kada je počela koncertna turneja, nakon što je publika shvatila da upravo takve, obične i „pogane“ riječi, perfektno leže Đoseru i Langeru.
Breme prolaznosti
„Od rata do rata“, „Ne cvikaj, generacijo“, „Tko će tad na zgarištu reći“... do posljednje, desete „Nek vam je sa srećom“ nanizane su pjesme koje su vrlo ciljano tematski dosljedne jedna drugoj. Kao žestoka istarska bura koja tjera brod ka jednom kursu, uvijek ka jugu i daleko od sigurne obale.
Za takav album, koji je dugo kuvao, Obradoviću je za mikrofonom jedino odgovarao i apsolutno bio potreban baš neko kao Đoser. Desperado čijoj bolesti nema lijeka, ali koji ipak nekim čudom godinama kormilari pronalazeći nove dane, vješto izbjegavajući hridine smrti. Obradović otkriva suštinu u četvrtoj pjesmi „Saznao sam dijagnozu“, tako očigledno posvećenoj samom Serđu.
- Umjesto atomske bombe / mogli ste pronaći lijek / da proživim svoj vijek. / I dok pjevam o ljudima / napustila me sreća / u cvatu civilizacije / dvadesetog stoljeća - pjevao je Đoser, čineći da svako ispred bine u plućima, pod grlom i na ramenima osjeti breme prolaznosti, koje je on nosio i osjećao svakog dana.
Moćno pribježište
Đoser je godinama pretvarao sopstvenu bolest u oružje društvene kritike! Svoju dijagnozu prepjevavao je u spisak zamjerki sistemu i vremenu kom je živio, koje je kao vrhunac dostignuća i nauke dočekalo atomske bombe, ali i ne lijek za rak.
Samo takav akrobata, u bijesnom plesu na rokenrol bini, znao je lelujati na tankoj liniji između života i smrti - a da ne propadne u ambis patetike i ispraznosti. Jer to tu, što je krvarilo pred mikrofonom, bio je njegov život.
Zato je već tokom prvih koncerata nakon objavljivanja ploče „Ne cvikaj, generacijo“ bilo lako osjetiti zbog čega je Serđo toliko želio da bude u rokenrolu. Više od onog kafea, šmekerskog „alfa romea“, više od njegove rive, bitnija je bila koncertna bina. To jedino mjesto gdje nikom nije morao da objašnjava i priča kako je, u kojem je stadijumu bolesti i kakvim ga ljekovima truju i umaraju.
I zbog toga je, mnogo prije nego što je Đoser preminuo 1987. godine u sivilu ljubljanske onkološke klinike, publika znala što je zaista Atomsko sklonište. Ono jedino Serđovo pribježište, moćnije od svih aparata za radijaciju i hemoterapija i svih bijednih pokušaja svijeta da prevari prolaznost... I jedino mjesto, gdje je život djelovao dostojan čovjeka.
S. STAMENIĆ
FOTO: rockomotiva.com / kupindo.com
