Piše: Dr Radoje Pajović
Jedna opoziciona grupacija (DF) i najveća crnogorska partija (DPS) čekali su takoreći do posljednjeg trenutka da objelodane svoje kandidate.
Ova opoziciona grupacija nikako da se usaglasi sa kolegama iz opozicije – da li njihov zajednički kandidat da bude nestranačka ili stranačka ličnost. Najzad su se opredijelili ali i podijelili. Obje grupacije su predložile svoje – stranačke kandidate.
Najzad se i DPS opredijelio i predložio svoj najjači adut – svoga predsjednika gospodina Mila Đukanovića. To i nije bilo veliko iznenađenje, jer se na tu mogućnost odavno računalo. To su najavljivali kao mogućnost i neki funkcioneri DPS. Čekalo se samo na njegov pristanak, a on nije bio za to previše raspoložen. Zasitio se vlasti.
Nije bilo ni lako ni jednostavno biti dvadesetak godina (s prekidima) predsjednik Vlade, jedan mandat predsjednik države, dvadeset i nešto godina predsjednik DPS, a sve u složenim uslovima.
Vagalo se u Predsjedništvu partije i o drugim kandidatima. Dolazila su u obzir dva kandidata.
Međutim, kako su stizala upozorenja da bi jedna strana sila mogla da se umiješa u izbore, vrh DPS se čvrsto založio za „tešku artiljeriju“, a to znači za predsjednika Đukanovića. Razmišljalo se i o tome da kandidat ne predstavlja partiju nego državu, da mora da bude ne samo dostojan nego i najdostojniji toga zvanja, i to nije bilo sporno.
Međutim, prevagnuo je takozvani „spoljni faktor“, a za to treba veliko državničko iskustvo, velika politička mudrost, ogromna državnička odgovornost. Toga je bio svjestan i sam Đukanović, tako da nije imao drugog izbora nego da se prihvati kandidature.
Smatram da je izbor bio pravi i logičan, jer ne vidim ozbiljnijeg kandidata na crnogorskoj političkoj sceni. Preko 60 godina se bavim proučavanjem savremene istorije. Isto toliko godina sam svjedok svih dešavanja na ovom prostoru. I sve događaje i ličnosti u tom periodu poznajem kao iko.
Naglašavam da ne pripadam nijednoj političkoj partiji. Ali one pripadaju meni – i pozicione, i opozicione. Ali ne volim i ne cijenim sve partije jednako. Naravno da najviše i volim i cijenim državotvorne partije, jer od njih zavisi naša budućnost.
Zavisi i od onih drugih, ali u negativnom smislu, jer takve rade protiv budućnosti. Moja je želja da i ove druge preispitaju svoje ponašanje i preusmjere ga na dobrobit svoje, a ne tuđe države.
Ne vidim zaslužnijeg čovjeka među mogućim i nemogućim kandidatima za predsjednika države od gospodina Đukanovića. Iza njega stoji uspješno obnavljanje crnogorske državnosti „bez rane i bez mrtve glave“, bez ijednog ispaljenog metka, bez kapi prolivene krvi, a u izuzetno teškim i složenim vremenima. To znaju samo oni koji su bili svjedoci tih događaja. U vrijeme NATO bombardovanja spasio je zemlju od ratnih razaranja. Obezbijedio je međunarodno priznanje. Obezbijedio je multietnički i multinacionalni sklad u državi. Uveo državu u najjači vojni savez na svijetu i time obezbijedio nepovredivost državnih granica.
A sada o šansama ostalih kandidata i nekoliko napomena o opoziciji. Najprije, kakve su šanse ostalih kandidata. Objektivno gledano, šanse takozvanih nezavisnih kandidata nijesu velike.
Svjetska iskustva govore da kandidati iza kojih ne stoji neka politička partija nemaju velike izglede. Ista iskustva govore da velike šanse imaju oni kandidati iza kojih stoje velike partije, a najveće – kandidati iza kojih stoje najveće partije. Toga moraju biti svjesni i u opoziciji. Ne radi se samo o slozi nego o političkim dometima opozicije. Tu je naša opozicija zatajila, ali ne po prvi put.
No, ovom prilikom ne treba očajavati – jer na predsjedničkim izborima ne može doći do smjene vlasti i kad bi opozicija pobijedila, jer je vlast predsjednika ograničena Ustavom države. Političari u šali kažu da predsjednici države, najčešće, imaju vlast koliko i engleska kraljica. To je u stvari više počasno mjesto, ali mjesto koje reprezentuje državu. To je velika čast, mjesto uticajno, a uticaj zavisi uveliko i od autoriteta ličnosti.
Za kandidate koji ostanu „u bubnju“ važi olimpijsko pravilo – važno je učestvovati. Iz ovih izbora opozicija može da stekne značajno iskustvo. Ona je to mogla i u dosadašnjim izborima, ali nije. Bilo bi krajnje vrijeme da se poslije izbora sastanu opozicioni lideri, zakopaju međusobne ratne sjekire i ozbiljno se pozabave svojim propustima.
A propusti su veoma ozbiljni. Nije dovoljno biračima ponuditi smjenu vlasti i ništa više. To se onda svodi samo na borbu za vlast. Od toga bi koristi imali samo vlastodršci. A birači, a narod? Šta se njima nudi – ništa, ili skoro ništa!
Promjene da, ali promjene moraju biti bolje. Sama promjena vlasti ne donosi napredak. Vlast se ne osvaja ruženjem političkog protivnika, ni praznim frazama, nego dobro promišljenim i realnim programima. Ako nema ozbiljnog programa, onda nastaje bezvlašće, odnosno haos. Opozicioni lideri ne mogu se složiti ni sada, a kamoli kad bi, kojim slučajem, pobijedili. Opozicioni lideri ni do sada se ne mogu požaliti na učešće u vlasti. Svaka parlamentarna partija dobija od države finansijsku pomoć. Opozicioni poslanici dobijaju normalno platu kao i svi ostali poslanici. I još – radili ili ne radili, ulazili ili ne ulazili u poslaničke klupe, plate im redovno idu. Đe to ima sem kod nas.
Svjetska iskustva govore da prava opozicija voli svoju državu ništa manje nego partije na vlasti. Kod nas to nije slučaj. Osim nekih opozicionih partija koje stvarno vole svoju državu, kod nas ima i onih koji su opozicija državi a ne režimu, i koji stalno rade protiv države, a dobijaju poslaničke plate kao i drugi poslanici, a neki su takvom „politikom“ zaradili i penzije, i to kakve.
Neke opozicione grupe koje u svom nazivu imaju atribut „demokratski“ pokušavaju da na nedemokratski način sruše vladu i tako prečicom dođu na vlast, a prečica znači i stranputicu, koja obično vodi u slijepu ulicu. Prava opozicija (ona koja je protiv režima, a ne protiv države) treba da bude kontrolor i korektiv vladine politike, da kritikuje ono što je za kritiku, što nije dobro, a podržava ono što je cjelishodno.
Naša opozicija nije takva. Ona kritikuje sve što vlada predlaže, pa bilo dobro ili ne. To onda prelazi u destrukciju. Uoči, u toku i poslije izbora gotovo svi opozicioni lideri izjavljuju da će sarađivati sa svim partijama, osim sa onima koje su na vlasti. To prelazi u neprijateljski stav. To nije politika. Parlamentarne partije moraju sarađivati sa svakim ko radi u korist države i društva.
Doskora i ona prava opozicija nerijetko je sklapala neprincipijelnu koaliciju sa onom drugom antidržavnom. Ponekad se to čini i danas.
Tek u posljednje vrijeme primjećuje se diferencijacija između građanske i one „druge“ opozicije. Ono što posebno zabrinjava dobronamjerne ljude jeste ostrašćenost nekih opozicionih političara. Njihov vokabular je najčešće neprimjeren, ne samo za vrijeme izbora, nego i u parlamentu, tako da se pitam – šta će svijet misliti o građanima Crne Gore, kad je njihova elita takva. Razmišljaju li ti političari o svom ponašanju.
Do prije pet-šest godina to nije bilo tako. Diskusije u parlamentu bile su ne samo pristojne nego na visokom nivou. Poslanici su se takmičili u oratorstvu. Bilo je milina slušati ih. A danas potpuno druga „pjesma“. Da čovjeku pamet stane. Imam utisak da je tome doprinio Zakon o dekriminalizaciji klevete. Plašim se da će ovakvo ponašanje nekih političara doprinijeti da se taj zakon povuče.
Sve ovo pokazuje da naša opozicija nije još zrela da bude konkurent vladajućoj koaliciji i da preuzme vlast pobjedom na parlamentarnim izborima. Ne mora to da bude na prvim, ali ako ne otkloni makar osnovne nedostatke, ona to neće moći ni u doglednoj budućnosti.
Pobjeda
