Ćudljivim i tihim kapetanima pristoji da prime putnike na putovanja uz neki neobičan zahtjev. Ali... Kako je Nikola Vranjković, prije nego što je pustio punu salu KIC-a „Budo Tomović“ na palubu svog ribarskog broda, mogao da je zamoli da ostavi balast lijepih uspomena na ulazu - prvim riječima na koncertu?
- Hvala vam što smo konačno tu i imamo priliku za koncert u Podgorici - rekao je Vranjković, katapultirajući fanove na prostor intimne geografije.
Članovi posade
Publika obično ne voli da je muzičari nešto uče. Opet, ta podvučena razlika između svirke i koncerta navela je crnogorske fanove da očekuju Vranjkovićev nastup sa posebnim nestrpljenjem. Oni sa dužom kilometražom na njegovim svirkama pamte česte osorne, gorke rasprave sa toncima. A Nikola Vranjković je, opet, imao cijelu listu razloga da u četiri sata spakuje baš onakvu svirku, kakvu bi i sam želio da čuje.
To što je predstavio majstore tona i svjetla kao ravnopravne članove benda, dovoljno govori koliko je starom kapetanu bilo važno kompletno iskustvo na ovom muzičkom putovanju. A muzičari, njih pet (trojica gitarista, perkusionista i Kiza -nezaobilazni „šef orkestra“ za klavijaturom), bili su na toliko dobro postavljeni i ozvučeni na sceni, da su četiri sata obezbijedila osobeno upoznavanje sa cijelom posadom. Nikola i pet muzičara, licima okrenuta ka njemu, bili su dovoljni da sala KIC-a djeluje kao potpuno ispunjen prostor.
Vranjković je autor koji više od svega vjeruje u lijepe, skockane i do kraja iskrene priče. Za razliku od prošlogodišnjeg albuma, gdje je na malom ribarskom čamcu pričao decenijsku priču, ovog puta je odabrao širi prostor, za sve nas, duboko u potpalublju.
Punoća zvuka
Koncert je otvorio stihovima „u magli ostaju ljudi, plašim se da ubrzo ćeš postati sam“, jasno poručujući da smo dolje, ispod površine, odavno. „Magla“ je toliko kvalitetno izvedena, da se u mangovenju posljednjeg tona jasno mogao uhvatiti trenutak tišine, prije nego što je nevjericu presjekao aplauz!
Kao neka fantastična, hipnotišuća opsena, prvi dio koncerta bio je pokazna vježba na temu „što je koncert, a što svirka“. Takvu punoću i slojevitost zvuka nije dobila ni publika beogradskog Doma omladine u decembru 2016. godine na sličnom koncertu.
U prvom dijelu koncerta Vranjković je znalački ispucao hitove „Protiv sebe“ i „Sve što mogu reći“. Zatim je održao lekciju iz drugarstva prepuštajući binu prijateljima iz našeg Autogenog treninga. Predao im je binu za dvije pjesme, frontmenu Dinu Kapetanoviću čestitao rođendan, a Bojicu (Bojana Bojanića), koji je već dugo van zemlje, zamijenio nakratko na bubnjevima...
Dovoljno goriva
Vranjković je arsenal pet članova posade najbolje iskoristio u nastavku. Dok su se nizali stari hitovi iz Block Out ere: „Težak slučaj pakla“ („balkanskija“ više nego ikad), psihodelično „Trenje“ i „Majdan“ (do visina post-roka), djelovao je kao alhemičar koji je olovo davno pretvorio u zlato, pa sada samo traži formulu, da ga dodatno prečisti. Gitarska vesla sjekla su gustu maglu našeg besmisla, sujete, sebičnosti, promašenih pista za slijetanje, istetoviranih strahova i kostiju sleđenih sjeverom.
Distorzijska završnica podigla je na noge sve kojima je samo trenje i ostalo. Ipak, „SDSS“, „Bunar želja ne postoji“ i „Dan koji nikad nije došao“ bile su radosne i oslobađajuće koliko i mirenje sa tim da odlazimo sami. U harmoničnom prašenju čak su i zamirisale na bluz i američki jug.
Nikoline lekcije nijesu lake, kao što nije lagan ni udar broda o kopno nakon dugog putovanja. „Mi smo zalutali i evo sad se vraćamo polako, ali ne znamo kako“, a ipak „nada posljednja strada“... I dovoljno je goriva za „umoran, težak, trom, spor organizam“ – i za fanove i za Nikolu, kapetana svjesnog da je posao dobro odrađen. Samo dok je ovako serviranih uspomena.
S. STAMENIĆ
FOTO: Damir Murseljević / FB stranica KIC Budo Tomović
