Nešto ozbiljno nije u redu sa filmom koji se prodaje pod etiketom „pametna naučna fantastika“, a na momente izaziva kikot kao luckasti „Ghostbusters“. Posljednjih godina prikazano je mnogo SF ostvarenja čiji se autori prave mnogo pametnijim nego što jesu, ali malo koje djeluje toliko razočaravajuće kao Netfliksov „Annihilation“ („Uništenje“). Očekivanja od ovog filma bila su visoka zbog režisera i scenariste Aleksa Garlanda, majstorskog uma iza sjajnog „Ex-Machina“ (2014), ali i zbog interesantne teme i glumačke ekipe sa Natali Portman i Dženifer Džejson Li na čelu. Ako se pitate što je moglo da pođe po zlu, odgovor glasi – mnogo toga.
„Annihilation“ je jedan od filmova zbog kojih pojedini gledaoci preziru naučnu fantastiku. Kada bi većina SF ostvarenja bila jednako tanka, potpuno biste razumjeli ovu vrstu odbojnosti prema žanru.
Oblast Iks
„Annihilation“ zvuči više nego primamljivo na papiru. Nakon što meteorit padne na američko tlo, na tom mjestu počinju da se mijenjaju prostor i vrijeme. Vojska stavlja zonu u karantin, evakuiše područje i šalje ekspediciju da ispita „Oblast Iks“, držeći sve u tajnosti. Međutim, nijedan od poslatih vojnika ne vraća se nazad sa informacijama o zoni – sve dok „Oblast Iks“ ne napusti Kejn (Oskar Ajzak).
Kejn je suprug glavne junakinje Lene (Portman), stručnjakinje za biologiju. On dolazi kući poslije godinu odsustva i pada joj pred noge, smrtno bolestan. Izmučena grižom savjesti zbog toga što ga je varala, Lena želi da nastavi tamo gdje je stao i pokuša da nađe lijek za Kejna i sazna što mu se dogodilo. Postaje dio nove istraživačke ekspedicije koju predvodi psihološkinja Ventres (Dženifer Džejson Li). Da priča o pet „snažnih“ žena, koje hrabro idu u nepoznato, počiva na staklenim nogama jasno je istog momenta kada kroče u „Oblast Iks“.
Jalovi scenario
Film, inspirisan istoimenom knjigom Džefa Vandermira, oslanja se na sjajnu ideju. Vanzemaljci nijesu došli na Zemlju sa listom zahtjeva, raspoloženi da pričaju sa ljudima i traže bilo što od njih. „Oblast Iks“, koja se polako širi mijenjajući sve zakone prirode poznate čovjeku, nije zona uništavanja – već stvaranja nečega novog, drugačijeg, preplitanjem DNK biljaka, životinja i ljudi.
To se opire čovjekovom poimanju svijeta i izaziva ga da dobro preispita sve što zna o njegovom ustrojstvu. Nažalost, režiser je potpuno uništio sjajnu inverziju logičkim rupama, nerazvijenim karakterima, banalnim scenarijom i apsolutno pogrešnim pristupom temi.
Kada vas Andrej Tarkovski ostavi bez odgovora u filmovima „Stalker“ (1979) i „Solaris“ (1972), svaki atom tijela napinje se od egzistencijalne tjeskobe u čijem su središtu intimna pitanja koja nikada nijesmo smjeli da postavimo sebi i drugima. Garland pokušava da proda nejasnoće iz filma „Annihilation“ kao nešto dubokoumno, a od dubine – ni traga.
Garlandove heroine su sjemena koja nijesu nikla iz jalovog scenarija. Režiser želi da nas ubijedi da je svaka od njih „oštećena roba“ sa dubokom krizom identiteta i željom da se samouništi. I misli da je dovoljno da svaka od njih odrecituje što ju je natjeralo da rizikuje život odlazeći u „Oblast Iks“ da bismo osjetili njihove unutrašnje drame.
Zakržljali likovi
Kad vas Deni Vilnev suoči sa vanzemaljskom prijetnjom našoj civilizaciji u filmu „Arrival“ (2016), svaki atom vašeg tijela preplavljen je emocijama zbog duboko tragičnog, ali odveć ljudskog izbora glavne junakinje. Ovaj režiser iskoristio je SF okruženje da pokaže čovjekovu prirodu dovijeka prokletu slobodom da bira i hrabrošću da odabere ono što misli da mu je potrebno – i natjera vas da se zapitate da li biste imali petlje da istrpite najveću bol da biste prije toga osjetili iskonsku sreću.
U filmu „Annihilation“ nikome nije jasno što je Garland htio od sopstvenih junakinja. Što je najgore od svega, nikoga nije ni briga. Nemoguće je mariti za grupu glupih likova koji donose glupe odluke iz najglupljih horor filmova. Garlandove žene svedene su na zakržljalu tinedjžersku inteligenciju iz najzakržljalijih slešera.
Mogućnost za razradu intimnih drama likova udavljena je u istoj močvari, tunelu i skloništu u koji su naše junakinje upale naglavačke boreći se sa džinovskim aligatorima, povampirenim međedima i fantazmama iz svjetionika. Od ostvarenja kakvo je „Arrival“ boli vas srce, a od Garlandovog filma „Annihilation“dobijate samo migrenu.
Jeftino cimanje
Kada vas Džon Karpenter bombarduje neočekivanim užasima u filmu „The Thing“ (1982), svaki atom vašeg tijela preplavljen je čistim čistatim hororom. Osjećate se bespomoćno i paralizovano, kao u snu u kom bježite nekom, a ne mrdate nigdje dok se noge pokreću u mjestu. I znate da od tog nečega ne možete da pobjegnete jer je duboko usađeno u vama.
Garland u pojedinim momentima uspijeva da pomjeri gledaoce sa mjesta, ali svi njegovi neočekivani prepadi obesmišljeni su već nakon nekoliko sekundi, kada shvatite da je horor nastupio samo zbog jeftinog cimanja, a ne zarad usmjeravanja radnje – aman! – u bilo kom pravcu.
Što je najgore od svega, „Annihilation“ nije čak ni vizuelno dopadljiv. Tu nema ničega što već nijeste vidjeli i iskusili u drugim, mnogo ubjedljivijim SF ostvarenjima, naročito kada je riječ o scenama u sjvetioniku, gdje Garland djeluje kao amater pokušavajući da uroni gledaoce u nešto za što misli da je psihodelični trip.
Zbog svega ovoga niko od domaćih filmofila ne treba da tuguje zbog toga što „Annihilation“ neće stići na veliko platno Sinepleksa. Nema tu mnogo čega da se vidi. Garlandov drugi film je oštećena roba koju će, nadajmo se, uspjeti da ostavi za sobom bez težih posljedica za perspektivnu karijeru.
San o romanu
U intervjuu za magazin Creative Screenwriting scenarista i režiser Aleks Garland govorio je o filmu „Annihilation“ i istoimenom romanu Džefa Vandemira. Objasnio je da je pročitao knjigu 2014, prije nego što je autor napisao drugi i treći dio trilogije. Pripremao je „Annihilation“ tri godine, ali nije želio ponovo da pročita knjigu i dopuni znanje o njenom svijetu prepuštajući se nastavcima.
Garland je kazao da je želio da snimi film koji nije toliko adaptacija koliko liči na lucidni san o knjizi, pa je odlučio da se ne bavi dubinskim istraživanjem trilogije kako to ne bi poremetilo prvi osjećaj koji je imao nakon susreta sa djelom.
Zvuči dobro, zar ne? Da – lijepo je igrati se na ovaj način, pod uslovom da imaš snoliki talenat Andreja Tarkovskog. No, kad ga nemaš, rezultat je „Annihilation“. Jedina sreća je to što Garland ne planira da snimi nastavak, što je potvrdio nedavno u intervjuu za Screen Rant. Džef Vandermir može da spava mirno, u nadi da će njegova trilogija jednom pasti u vještije ruke.
Frka sa Paramauntom
Uoči bioskopske distribucije filma dogodila se producentska frka. Reakcija publike nakon probnih projekcija Garlandovog ostvarenja bila je veoma loša, pa su predstavnici Paramaunta počeli da pritiskaju režisera da izmjeni kraj i ukloni „previše komplikovane elemente“ koji mogu da budu „intelektualno prezahtjevni za publiku“.
Koproducent filma Skot Rudin oštro je branio i odbranio kreativnu viziju autora. Potom je u priču uskočio Netfliks. Dogovoreno je da Paramaunt distribuira film u SAD-u i Kini, a korisnici popularnog striming servisa dobiju „Annihilation“ 17 dana kasnije.
Frka sa Paramauntom nije oslabila, već je pojačala očekivanja od Garlandovog filma. Ljubitelji SF-a širom svijeta bili su zadovoljni zbog toga što je autorova vizija beskompromisno sačuvana, a loše reakcije poslije probnih projekcija shvatili su kao znak da ih čeka istinski izazovan intelektualni film.
Sada kada je film dostupan na Netfliksu, jasno je koliko su ta očekivanja bila pogrešna. Jedino što „Annihilation“ izaziva jeste potreba da se prevrnete na kauč i prespavate Garlandovu 'telektualnu koještariju.
FOTO: ew.com / indiewire.com / theredlist.com / youtube.com / indiewire.com / coomingsoon.com
