Sada pišem povodom njegove, ipak, očekivane kandidature za predsjednika Crne Gore, ali ,,pod teretom“ rebus sic stantibus (izmijenjene okolnosti), koje su se u međuvremenu desile više u pozitivnom smislu i manje u negativnom smislu.
I ono što mi prvo ,,pada u oči“ je antikampanja ostalih pretendenata ,,na prijesto“; vrlo naglašena kampanja na Đukanovića kao kandidata, a trebalo bi – da je sreće – da njihova kampanja bude naglašena ka njihovim političkim, ekonomskim, kulturnim, umjetničkim, naučnim premisama i planovima. Ali, posmatrajući sveukupno političko liderstvo u našoj državi, ubjeđenja sam da smo u tom smislu poprilično siromašni, što najbolje svjedoče sadašnje kandidature za predsjednika, uz vrlo neugodnu činjenicu za opoziciju – da je ona, takođe, poprilično razjedinjena.
Sve ovo, liše Đukanovića, koji je bez konkurencije i u svojoj partiji i u cijeloj Crnoj Gori. Ovo je, nadam se, notorna činjenica. Čak, mislim da je Đukanović vođa u klasičnom smislu te riječi, bez obzira na pojedine anomalije u društvu i državi, pri čemu treba istaći da pojam lidera i pojam vođe nijesu sinonimi. Lideri se stvaraju, vođe se rađaju – latinska je sentenca i tu nema diskusije.
Šekspirovska ,,dilema“ iz naslova za autora ovih redova nije nikakva dilema, a vjerujem da tako misle i njegove vatrene pristalice i oni koji ga ,,ne gotive“, i ovo je, nadam se, notorna činjenica, izuzimajući izuzetke koji ga nipodaštavaju sa krajnje neobjektivnim argumentima. Bez namjere da se ovdje govori o njegovim osobinama kao, moglo bi se reći, jedinog državnika kojeg Crna Gora ima, razumije se da se mora pisati in media res. Naime, ovo šekspirovsko ,,biti ili ne biti“ može se porediti Markovim ,,čojstvom i junaštvom“, a što je notorno da u svakoj borbi treba ,,braniti drugoga od sebe“, a bogme i ,,braniti sebe od drugoga“. Citirane genijalnosti rečenih genijalaca vraćaju nas u našu neveselu političku stvarnost, pa se moja malenkost, gledajući sve to ,,s Koma plava“, naravno, sa aspekta pravne nauke, usudio, po ko zna koji put, da ,,prosipa znanje“, zato što sam izgradio sopstveni pravno-politički stav da treba biti uz Đukanovića bez lične koristi, već isključivo za dalji razvoj crnogorske države.
I uprkos nekim njegovim potezima, koji su, doduše, bili iznuđeni u šahovskom smislu riječi, kad sve okolnosti nalažu da se odigra jedini mogući potez (na primjer svojevremeno potpisivanje Beogradskog sporazuma), onda se on mora i odigrati – jer u protivnom gubite partiju.
I da poentiram: u svijetlu pomenutih anomalija u društvu i državi (o kojima sam takođe pisao) mnogi meni bliski znali su da me upitaju – a zašto nikada ne pišeš ništa protiv premijera, misleći na Đukanovića? Umjesto odgovora, sjetim se starih vremena kada su novinari pitali Miroslava Krležu (bez ikakvih pretenzija za upoređivanje), koji nikada nije kritikovao Tita zbog raznih nedaća u tadašnjoj državi, on im je kratko odgovorio: ,,Zato što sam ga mnogo cijenio kao državnika“.
