Uprava crnogorskog šampiona je prošlog ljeta krenula u potragu za novim trenerom, a prva želja bio je srpski stručnjak.
Dugi pregovori su urodili plodom pa je Džikić prihvatio ponudu “plavih” i 22. juna zvanično je predstavljen kao novi trener ekipe iz Njegoševog parka sa kojom je potpisao ugovor na dvije godine. U Podgoricu je stigao bez velike pompe, nakon očajne sezone u Partizanu, a u prvom obraćanju crnogorskoj javnosti nije obećavao “kule i gradove”. Želio je samo rad u miru i kontinuitet, a to je i dobio. Budućnost je sklopila ekipu od crnogorskih igrača (sa većinom potpisani dvogodišnji ugovori), uz samo dva stranca (Kajl Gibson i Kajl Lendri, potom stigao i Džastin Dolmen) koje je Džile fenomenalno uklopio u željeni sistem. Stranac je i Nemanja Gordić, ali samo na papiru. Njega odavno niko ne gleda kao takvog.
Sjajni stručnjak je zasukao rukave, krenuo sa paklenim radom na vreloj klupi na kojoj pritisak, prije njega, nijesu izdržali Igor Jovović, Luka Pavićević, Vlado Šćepanović i Ilijas Zuros. Nepunih osam mjeseci kasnije dočekao je da krcata “Morača” uzvikuje njegovo ime.
“Džikiću, majstore, Džikiću, majstore” orilo se podgoričkom dvoranom nakon nedjeljne pobjede protiv Cedevite u polufinalnoj seriji ABA lige.
Varvari su pozvali 46-godišnjeg stručnjaka da izađe iz tunela, a on je u svom dobro poznatom stilu uzeo mikrofon i atmosferu u dvorani podigao do ključanja.
“Nije ovo pozorište!” viknuo je dva puta Džikić i otišao na konferenciju za medije. Prije meča sa Cedevitom je pozvao navijače da dođu, ali ne kao u pozorište i na tenis, već da gromoglasnom podrškom pomognu njegovim momcima, a smetaju protivniku.
“Da su vikali ‘Džikiću, majstore, a da je bilo jedan za Cedevitu, to bi mi se još više svidjelo. Hvala im”, kroz osmijeh je kazao Džikić nakon meča i dodao. “Nisam ja bitan, drago mi je koliko su se navijači energetski integrisali sa timom. Ja sam tu na margini”.
Navijači su ga poslušali, pa atmosfera odavno nije bila kao prije dvije noći. I upravo se u ovoj situaciji, koja će se sigurno prepričavati godinama, vidi šta je sve bivši trener Partizana napravio za ovih nepunih osam mjeseci. Osim rezultata, koji nijesu suština ovog teksta, iako crnogorsko društvo želi samo to.
Poput vanserijskog režisera je raspodijelio uloge u ekipi u kojoj svako zna svoju ulogu. Gordića je pretvorio u lidera ovog tima, a on mu vraća na pravi način. U stopu ga prati Nikola Ivanović. Izvlači ono najbolje iz Danila Nikolića, a u igri Alekse Ilića i Zorana Nikolića vidljiv je nevjerovatan napredak. Tu su i svi ostali koji su neizostavan šraf mašinerije u plavom.
Međutim, ne želi Džikić da ih to podigne, ne želi nikakvu euforiju, već ih vrlo mudro spušta na zemlju i od njih, nakon svakog meča, zahtijeva još veću angažovanost i borbenost.
“Pobijedili smo rezultatski, ali smo igrali loše, najlošije od početka. Nijesam zadovoljan energijom pojedinih igrača, nisam zadovoljan distancom u odbrani kojom smo igrali, nisam zadovoljan zagrađivanjem u odbrani, niti ‘mečiranjem’ njihove energije. Normalno je da će Mega da dođe da se bori, koga su time iznenadili. Mi smo sad, kao, nešto iznenađeni. I dobili smo 20 i sad smo svi u redu. Ne, nismo u redu! Sjutra sastanak pa razmišljanje o tome”, grmio je na konferenciji nakon pobjede Budućnosti protiv Mega Bemax-a (84:64).
Njegova ekipa liči na pravu malu vojsku, gdje su svi spremni da “poginu” za onog do sebe, podrška nakon svakog šuta, nakon svakog dobrog ili lošeg poteza uvijek stiže sa klupe. Dokaz toga je i činjenica daje nekoliko igrača ove sezone igralo na svoju odgovornost, kao Kajl Lendri protiv Cedevite. Ili Petar Popović protiv Galatasaraj a u Evrokupu. Ili kao Filip Barović koji je tim nastupom na sopstvenu odgovornost pogoršao povredu i završio sezonu. Uz njih i svi ostali koji su povrijeđeni bili jači od svega i bili na parketu.
Nekada djeluje odbojno i na parketu i van njega. U Budućnosti je napravio sistem koji otežava posao medijima kada je kontakt sa igračima i njim u pitanju, jer želi apsolutni mir. To daje rezultate. 0 protivnicima uvijek govori sa poštovanjem, ali gleda “svoje dvorište”, suđenje uopšte ne komentariše, nema dizanja nakon pobjeda (iako je razloga ove sezone bilo itekako), nakon poraza se organizuju sastanci i izvlače pouke kako se greške ne bi ponavljale.
I na kraju, ali ne i manje bitno. Glavni je inicijator spone između publike i igrača. Vratio je Podgorici vjeru u košarku. Podsjetio je koliko ona u stvari voli magičnu igru pod obručima…
Kako god da se završi serija protiv Cedevite i eventualno finale regionalnog takmičenja, čelnici Budućnost Volija bi trebalo da razmisle da obnove postojeći ugovor sa Aleksandrom Džikićem. Tako bi dobili trenera na duge staze (prvog nakon Dejana Radonjića), što je i cilj kluba. Sa druge strane, iskusni strateg bi dobio olakšanje u radu i uz nastavak ozbilj nog plana i rada koji je predočen javnosti prošlog lj eta u budućnosti bi se mogli očekivati još bolji rezultati…
Gordića je pretvorio u lidera ovog tima, a on mu vraća na pravi način. U stopu ga prati Nikola Ivanović. Izvlači ono najbolje iz Danila Nikolića, a u igri Alekse Ilića i Zorana Nikolića vidljiv je nevjerovatan napredak. Tu su i svi ostali koji su neizostavan šraf mašinerije u plavom.
