Književnost i filmska industrija imaju neraskidivu vezu decenijama. Srećom, njihovom suživotu se ne vidi kraj. Mnogi značajni filmski autori ovjekovječili su romane i druga „dugometražna“ književna djela na velikom platnu. Znatno manje bavili su se poezijom, naravno, zbog „tehničkih“ problema. Stihovi se opiru čak i prevođenju na druge jezike, a kamoli filmskim adaptacijama, ali to ne znači da vješti autori ne mogu da ih iskoriste da bi poentirali - scenaristički i mizanscenski.
Jedan od svježijih primjera je oskarovski dobitnik „The Shape of Water“. Bajkoliku priču o ljepotici i čudovištu režiser i koscenarista Giljermo del Toro završio je simbolično, Rumijevim stihovima iz 13. vijeka: „U nemogućnosti da spoznam tvoj oblik / nalazim te svuda oko sebe“.
Ove sedmice, u susret 21. martu i Međunarodnom danu poezije, nećemo se baviti filmskim biografijama velikih pjesnika. Sada želimo da se prisjetimo filmova čiji su autori iskoristili stihove svjetskih pjesnika da oboje ključne kadrove, prelomne za izgradnju glavnih likova.
Dikinson i Kamings
Poetski senzibilitet američke pjesnikinje Emili Dikinson inspirisao je brojne filmske autore. Režiser Alan Džej Pakula dao je američkoj pjesnikinji značajnu „ulogu“ u drami „Sophie's Choice“ (1982). Scena u kojoj je pročitana Emilina pjesma „Ample Make This Bed“ nije od vitalnog značaja za razvoj događaja, ali je junakinji koju igra Meril Strip približila ono od čega je bježala, a istovremeno žudjela.
Kad smo već kod američkog senzibiliteta, ne smijemo da zaboravimo ni E. E. Kamingsa i njegovu posjetu filmu Vudija Alena. Film „Hannah and Her Sisters“ (1986) i njegov junak kog igra sjajni Majkl Kejn dobijaju drugu dimenziju nakon čitanja stihova: „Niko, čak ni kiša, nema tako malene ruke“...
Blejkova magija
Kada pomenete magiju engleskih pjesnika svi odmah pomisle na Vilijama Šekspira. Ipak, nećemo vam pričati o njemu, iako su njegovi stihovi jedni od najzastupljenijih na velikom platnu. Želimo da posvetimo pažnju drugom engleskom velikanu - sjajnom Vilijamu Blejku. Poezija mističnog Londonca rado je viđen gost u filmskim ostvarenjima – od oskarovske drame „Chariots of Fire“ (Hju Hadson, 1981), preko kultnog SF ostvarenja „Blade Runner“ (Ridli Skot, 1982) koji ima čak tri njegove pjesme, do Džarmušovog filma „Dead Man“ (1995) sa nezaboravnim Džonijem Depom. Blejk je definitivno ostavio neizbrisiv pečat na velikom platnu.
Vitmanova poema
„O, kapetane, moj kapetane...“ Voljeni Volt Vitman uskočio je u neke od ključnih filmova iz prošlog vijeka, ali većina filmofila pamti ove stihove po filmu „Dead Poets Society“ (Piter Vir, 1989). „O, Captain, My Captain“, Vitmanova poema o Abrahamu Linkolnu, obesmrćena je u učionici profesora književnosti Džona Kitinga kog niko nije mogao da odigra sa tako pritajenom a moćnom emocijom kao Robin Vilijams.
Buđenje Rilkea
Rajner Marija Rilke ima nadasve konkretan stil, ali nažalost nije pretjerano zastupljen u filmskim djelima. S druge strane, kada se sjetimo njegovog najvažnijeg doprinosa svjetskoj kinematografiji, čini se da je austrijskom geniju dovoljno gostovanje u ubjedljivoj drami „Awakenings“ (Peni Maršal, 1990). „Njegove oči muti i sputava /
rešetki tamnih stalni mimolet / hiljadu rešetaka poigrava / i okončava sobom njegov svijet.“ Rilkeova poema „The Panther“, glasom Robina Vilijamsa, sjajno je prikazala emotivnu dramu lika kog igra maestralni Robert De Niro.
Milton i Po
„Posramljeni đavo je zastao, osjetivši užase dobrote...“ Iako se „The Crow“ (Aleks Projas, 1994) ne smatra filmskim klasikom, zakuska sa Brendonom Lijem vremenom je dobila kultni status. Mračna tema i činjenica da je Li izgubio život na snimanju savršeno idu uz „Paradise Lost“, čuvenu poemu engleskog pjesnika Džona Miltona, čiji stihovi odzvanjaju u kadrovima. Kultni status i darkersku atmosferu filma pojačalo je i prisustvo Edgara Alana Poa, čiji je čuveni „The Raven“ pronašao mjesto u srcu glavnog lika.
Popularni Po pojavljuje se i u manje mračnim tonovima na velikom platnu. Na primjer, njegova pjesma „Ulalume“ predivno je predstavljena i interpretirana u „Loliti“, Kjubrikovom klasiku iz 1962. godine.
Dodir Tenisona
Poeme, zbog zakona dramaturgije i prirode ovog književnog djela, najčešće možemo da čujemo u ratnim filmovima. Jedan od najzastupljenijih pjesnika u ovom žanru jeste Britanac Lord Tenison. Njegova borbena poema „The Charge of the Light Brigade“ ovjekovječena je u mnogim filmovima među kojima posebno mjesto zauzimaju oskarovski „The Bridge on the River Kwai“ (Dejvid Lin, 1957) i „Saving Private Ryan“ (Stiven Spilberg, 1998).
Čudotvorni Tarkovski
„Povelo nas je neznano kuda / pred nama su se kao opsene / razmicali gradovi čudom sagrađeni / metvica nam se pod noge rasprostirala / i pticama je usput bilo sa nama / i ribe su iskakale iz reka / i nebo nam se otvorilo pred očima / dok je Sudbina / po tragu / išla za nama / kao ludak / s brijačem u rukama.“
Ove stihove napisao je ruski pjesnik Arsenije Tarkovski sedamdesetih godina prošlog vijeka. Poema „First Dates“, izgovorena njegovim glasom, dobila je centralno mjesto u „Zerkalu“ (1975), remek-djelu njegovog sina, filmskog maestra Andreja Tarkovskog. Poetično polubiografsko ostvarenje dobilo je status masterpisa zbog nekonvencionalne metode pričanja priče. Čudotvorni stihovi starijeg Tarkovskog savršeno su se uklopili u ubitačan filmski kapolavoro.
Tri Engleza
Vrsni engleski pjesnici iz 18. i 19. vijeka preplavili su svjetsku kinematografiju. Pojedina remek-djela sada su nezamisliva bez njihovih stihova.
Poema „The Hollow Men“ Tomasa Eliota imala je ključnu ulogu u remek-djelu „Apocalypse Now“ (Frensis Ford Kopola, 1989) i pojačala je dramatizaciju lika Marlona Branda.
Ne smijemo da zaboravimo doprinos Eliotovih stihova masterpisu kakav je „Citizen Kane“ (1941), iako ih je u zasjenak bacila pjesma „Kubla Khan“ Semjuela Kolridža, koja se pokazala kao idealan dodatak „zauzetom“ Velsovom i Mankijevičevom scenariju.
I Lord Bajron ušetao je u nekoliko filmskih klasika. No, najljepši doprinos svijetu filma definitivno je dao u drami „The Bridges od Madison County“ (Klint Istvud, 1995). Nedosanjana romansa Roberta i Frančeske, koje igraju Istvud i Meril Strip, zaokružena je odlomkom „There is Pleasure in the Pathless Woods“ iz poeme „Childe Harold's Pilgrimage“.
Bajronovi stihovi, najčešće posvećeni usamljenim, izopštenim junacima koji su progonjeni sjećanjem na zabranjene erotske doživljaje, savršeno su opisale kontradiktorni karakter glavnog junaka koji godinama nakon odlaska iz okruga Medison nije mogao da zaboravi četvorodnevnu romansu i prestane da čezne za Frančeskom.
L. MURSELJEVIĆ
FOTO: pinterest.com / nullahategy.hu / slantmagazine.com / twitter.com
