Piše: Miloš Milačić
Johan Volfgang fon Gete došao je u Beč prvi i jedini put 1900. godine. Dakle, 68 godina nakon smrti. Nije stigao vozom ili kočijom, već je prenijet iz ateljea vajara Edmunda fon Helmea pravo na bečki „Ring“. Tamo se, evo, vijek i frtalj bori sa pticama, prolaznicima i godišnjim dobima, posmatrajući iz bronzane fotelje sjaj i bijedu grada u koji nikad nije kročio za života.
Veliki je bio Gete, a ni spomenik mu nije ništa manji. Ukupno 5,55 metara sa postoljem. Sama figura u sjedećem položaju visoka je skoro tri metra. U neku ruku dobro je što ne može da ustane iz fotelje, jer bi glavom udario u krošnju koja se nadvila nad njim. Ali ni to što sjedi nije slučajno.
Nježno prijateljstvo
„Ring“ („prsten“) je najčuvenija bečka kružna ulica koja, kao plavičast uvojak magle, obavija centar grada. Izgrađen je na insistiranje cara. U „Ringu“, tačno naspram Geteovog nalazi se spomenik još jednom njemačkom pjesniku - Johanu Fridrihu fon Šileru.
Geteovo i Šilerovo „nežno prijateljstvo“, kako ga je opisao Jovan Dučič, trajalo je 20 godina. Gete je govorio kako je od poznanstva sa Šilerom proljeće stiglo u njegov život i u njegovoj duši „sve proklijalo i propjevalo“. Nakon Šilerove prerane smrti Gete je sa njim sahranio i polovinu sebe. Zato su im i spomenici tako blizu.
Međutim, dok je Gete bio konzervativan, okrenut tradiciji i bez ambicija da mijenja svijet, deset godina mlađi Šiler bio je apostol i prorok, zagledan u budućnost.
Niko u Beču, ne samo od pjesnika ili pisaca, već od umjetnika uopšte, do te 1876. nije imao spomenik na javnom trgu. Takva čast bila je ukazivana samo vladarima i generalima. Eto, Šiler je bio prvi. Dobio je i spomenik i trg o istom trošku.
Plemićki grb
Iz svake pore Šilerovog spomenika klija neka simbolika. Pjesnik stoji uspravan i gord, držeći u rukama knjigu i pero. Ispod pijedestala su: mudrost, poezija, epika i drama - četiri simbola kojima je protkan njegov život. S pažnjom ga slušaju majka sa djetetom u naručju, mladić, odrasli muškarac i starac - ljudi svih uzarsta koji su ga voljeli i uvažavali. Za života je, baš kao i Gete, zaslužio da od cara lično dobije ono „fon“ ispred prezimena i tako na goblenu poezije izveze plemićki grb.
I Geteov spomenik baš kao Šilerov drži knjigu u ruci, ali kao da ju je privremeno odložio. U godinama je kada ga čitanje, očigledno, zamara. On tihuje u svojoj fotelji i iz nje opaža, osluškuje, promatra... Tako ušuškan s vremena na vrijeme i zadrijema, u trenucima kada nema dosadnih turista da ga fotografišu.
Vjetar pojačava
Noću kad se umiri grad a ulice opuste, Šilerov spomenik željan razgovora doziva Getea. Tih 167 koraka između dva gospodara „Prstena“ i nije neka velika razdaljina.
Tada, u gluvo doba, niko ih ne ometa i mogu siti da se ispričaju. Doduše, naiđe tu i tamo, neki okašnjeli svat, čuje blagi lahor u krošnjama drveća i samo produži dalje, a ne može ni da nasluti da to pjesnici razmjenjuju stihove.
Zatim Šiler starijem bratu po peru priznaje kako je, da bi razvijao pjesničku fantaziju i filozofsku misao, „stavljao tokom rada noge u led“ i udisao miris trulih jabuka, koje je uvijek držao u fioci pisaćeg stola.
A Gete se iskreno diči time što je Napoleon sedam puta pročitao njegovog „Vertera“. I ko zna koji put prepričava onaj prvi susret sa Betovenom kad su se nakon šetnje vozili kočijom dok su ih prolaznici oduševljeno pozdravljali.
– Dosadno je, zaista, biti ovako slavan: svi me pozdravljaju – primijetio je Gete.
– Ekselencijo – uzvratio je Betoven – ne treba da se inkomodirate zbog toga, jer ja smatram da pozdravljaju mene.
Oba spomenika grohotom se smiju tome. Od njihovog smijeha odzvanja čitav „Ring“, a obični smrtnici naivno misle da to samo vjetar pojačava...
FOTO: wikipedia.com
