Ljudi obično nijesu zainteresovani da čuju istinu dok čitaju tabloidne priče o skandalima velikih zvijezda. Negdje nausput, hraneći se stranicama žute štampe, pokupe površne informacije, zauzmu tvrdo mišljenje o dotičnoj ličnosti i vrlo brzo, kada uragan tračeva posustane, zaborave na nju. Ipak, tvrdokorni stav ostane i ljudi, nažalost, pokažu želju da ga preispitaju tek kada se neko dosjeti da snimi vrcavi i/li srceparajući film, začinjen ubitačnim soundtrackom i bombastičnim seks simbolom u ulozi popljuvane zvijezde.
Tonja Harding morala je da dobije filmsku biografiju „I, Tonya“ da bi šira publika pomislila, makar na trenutak, kako ova kontroverzna umjetnička klizačica možda ipak nije zaslužila status najveće američke negativke iz devedesetih.
Različite verzije
Film, koji je režirao Krejg Gilespi, ima simboličan naziv. „Ja, Tonja“ aludira na „Ja, Klaudije“, ali i na početak zakletve u sudu. Ime odmah poručuje da je ovo prije svega Tonjina priča. Njeno svjedočenje o čuvenom „incidentu“ 6. januara 1994. godine, kada su ljudi povezani sa njom povrijedili njenu suparnicu, voljenu umjetničku klizačicu Nensi Kerigan.
Tačno je: ako ste htjeli da čujete stranu priče napadnute klizačice, odabrali ste pogrešan film. U ostvarenju „I, Tonya“ ne čuje se glas Nensi Kerigan. No, to ne znači da je režiser monopolizovao ili tabloidizirao priču. Naprotiv. U filmu su prikazane tri verzije istine koje se sudaraju, ponekad dopunjavaju ili poništavaju, dok sa velikog platna vrište, sikću i plaču Tonja, njen nasilni bivši suprug i otrovna majka.
Da je režiser probao da opravda Tonju, ovaj film bi bio samo još jedna fusnota u pozamašnoj tabloidnoj štampi. Za Gilespija, Harding nije ni tragično ugašeni talenat, ni bolesno ambiciozna zvijezda spremna na sve da pobijedi konkurenciju. Režiser je prikazuje i kao žrtvu i kao zločinca. „I, Tonya“ je vrsna studija karaktera prgave žene koju autor ne pravda, već ukazuje na to da je možda postala takva zbog toga što nije znala ni za što drugo, osim za nasilje.
Rušenje zida
Ovo je film poslije kog i dalje ne znate kome treba da vjerujete, ali i te kako imate materijala za debelo razmišljanje. O tretmanu „bijelog smeća“ u Americi. O licemjernosti i potrebi za preispitivanjem u eri postistine. I svijetu nasilja u kom je rođena, odrasla i otklizala u propast Tonja Harding.
Za razliku od mnogih filmskih biografija „I, Tonya“ djeluje svježe i dinamično. Gilespi kombinuje mokumentarni stil (intervjuisanje protagonista), rušenje „četvrtog zida“ (obraćanje publici), momente komičnog olakšanja, gromoviti soundtrack i furioznu, šizofrenu montažu da dobije skorsezeovski vajb, tako atipičan za biografske drame. Ovo nije samo biografija Tonje Harding, već njena vizitka – film koji je stilski jednako muanat kao ona.
Scenario Stivena Rodžersa ima padova, ali u kombinaciji sa ovakvim stilom otvara fenomenalan prostor glumcima da se igraju sa likovima. Margo Robi dobila je prvu ozbiljnu šansu da pokaže glumački talenat – i zasijala je do neprepoznatljivosti. Alison Džejni, nagrađena Oskarom za najbolju sporednu glumicu, zagospodarila je svakim kadrom.
Obje zaslužuju veliki naklon zbog toga što su vrsno odigrale likove toliko pretjerane i veće od života, da izgledaju kao da su izašli iz univerzuma braće Koen. Tonja i Lavona nijesu pretvorene u karikature i groteske – ne „na straži“ fantastičnog tandema Robi-Džejni.
Patentirani san
Film „I, Tonya“ je vrcav, ali i veoma bolan. Prikazuje psihičko i fizičko nasilje u porodici na realističan način, veoma težak za varenje, naročito kada se servira poslije momenata komičnog olakšanja. Takođe, vrlo inteligentno ukazuje na problematičnost društva u kom je „bijelo smeće“ osuđeno prije suđenja. Tonja Harding bila je odbačena mnogo prije zabrane da se bavi sportom zbog toga što nije bila dovoljno „reprezentativna“ i pogodna za predstavljanje Amerike.
Gilespijevo ostvarenje stiglo je pred širu publiku da je podsjeti koliko je važno razumjeti ljude, bez obzira na to jesu li žrtve ili zločinci. Tonja Harding je možda bila kriva za sve što ju je zadesilo, ali bitno je znati zašto je toliko željela da postane američka dušica i zbog čega zemlja, koja počiva na ideji da svako ima pravo na šansu, oduzima talentima mogućnost da se ostvare zato što nijesu „rasni“.
Na kraju krajeva, najveće postignuće ovog filma je ukazivanje na to da Harding, sa sve prljavim jezikom, jeftinim kostimom i loše napirlitanom kosom, jeste oličenje najboljeg i najgoreg u vezi sa Amerikom i njenim „patentiranim“ snom. Tonja Harding jeste američka dušica.
Ocjena: 7,7/10
Režija: Krejg Gilespi Uloge: Margo Robi, Sebastjan Stan, Alison Džejni, Pol Volter Hauzer, Džulijan Nikolson Trajanje: 120 min
FOTO: indiewire.com / variety.com
