1962. godine Josipin hor je osvojio prvu nagradu na takmičenju koje se održalo u Francuskoj gdje su proglašeni za najbolji dječji hor na svijetu. Iako je rasla slušajući Mocarta, Betovena, Baha, itd., pet godina kasnije je postala član rok grupe O’Hara, a zatim i grupe Zlatni akordi.
Svojom pojavom, glasom i nastupom je najavila dolazak nove velike rok zvezde na tadašnjoj jugoslovenskoj muzičkoj sceni. 1968. godine nastupila je Opatijskom festivalu, gdje je dobila brojna priznanja.
Na festivalu u Splitu je izvela „Krenule su lađe“, a na Jugoslovenskom izboru za pesmu Evrovizije „Najljepši dan“. 1970. godine je učestvovala na Splitskom festivalu sa pjesmom „Kapetane moj“, u Zagrebu je izvela „Živote moj“, na Jugoslovenskom izboru za pjesmu Evrovizije „Još te čekam“, a na festivalu vojničkih pjesama „Večernju elegiju“.
6. 2. 1971. godine je upoznala čuvenog hrvatskog muzičara Karla Metikoša koji se proslavio u Francuskoj. Spojila ih je strast prema muzici pa su 1973. uradili album „Dnevnik jedne ljubavi“ koji se 1998. godine našao na devetom mjestu u izboru 100 pop i rok albuma u knjizi „YU 100: najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike“. Važi za jedan od najboljih konceptualnih ostvarenja hrvatske diskografije. Na njemu su se našle pesme: „O jednoj mladosti“, „Srela sam se s njim“, „Sreća“, „Po prvi put“, „Plačem“, „Jedna kratka vijest“, „Ležaj od suza“, „Ne prepoznajem ga“, „Vjerujem ti sve“, „Kao stranac“. Muziku je napisao Karlo Metikoš, a tekstove Ivica Krajač.
1977. godine je sa Karlom otišla u Sjedinjene Američke Države gdje je sarađivala sa Paulinjom da Kostom, Irom Njuborn i Džoelom Peskinom. 1979. je iz prethodnih iskustava nastao album „Made in USA“ koji je objavljen na engleskom i hrvatskom jeziku, a snimljen je u Los Anđelesu u Studiu 55.
1986. godine je pjevala prateće vokale Bajagi na albumu „Jahači magle“. Na MESAM-u je izvela numeru „Dobre vibracije“, a u Zagrebu numeru „Kraljica divljine“. 1987. godine je ponovo učestvovala na Jugoslovenskom izboru za pjesmu Evrovizije sa jednim od svojih najvećih hitova „Gdje Dunav ljubi nebo“, u Splitu sa numerom „Nismo mi bez cilja“ i na MESAM-u sa numerom „Ja bolujem“. Objavila album „Boginja“ koji, pored pomenutih, sadrži numere: „Jutro“, „Danas sam luda“, „Možda sam se i zaljubila“, „Lažeš da si moj“, „Ti si k’o led“, „Kraljica divljine“. Takođe je u izdanju Jugotona izašao album sa najljepšim pjevačicinim baladama koje je do tada otpjevala.
Iste godine, 10. decembra je Karlo Metikoš iznenada preminuo što je uticalo ne samo na pjevačicine emocije, već i na njeno stvaralaštvo. Godinu dana kasnije mu je posvetila koncert što će postati tradicija koju i je poštovala narednih 20 godina. Naziv prvog koncerta je „Ritam kiše“ po Karlovoj istoimenoj pjesmi iz 1963. godine. Održan je u dvorani „Istra“, a učestvovalo je oko pedeset umjetnika. Neki od njih su: Arsen Dedić, Neno Belan, Dino Dvornik, itd.
Dvije godine kasnije je objavljen zvučni zapis sa koncerta koji je nagrađen Porinom, najprestižnijom nagradom hrvatske diskografije, za najbolji kompilacijski album izvan klasične muzike.
Svoju svestranost objašnjava rečenicom: „Sve je to glazba, a glazba jest’, ili je nema.“ Pored glasa, Josipa je vodila računa i o vizuelnom aspektu po kome je postala prepoznatljiva. Prosječnost je ono što ne podnosi i što nikako ne ide uz nju, pa je uvijek imala neobične kostime, frizuru i šminku koju je 1998. godine Željko Koprolčec predstavio na izložbi fotografije u zagrebačkom Muzeju umjetnosti. Pošto je bila ispred svog vremena, njen stil je nailazio na negativne komentare, podsmijeh i osporavanje. Ipak, 2004. i 2006. godine je dobila Modnog Oskara što znači da su ljudi počeli da cijene njen trud da bude drugačija i neponovljiva.
Pjevačicino ime se može naći u udžbenicima za muzičku kulturu gdje se pominje i muzičar Fred Merkjuri. Godinama je sinonim za stil, modnu osviješćenost, superiornost i nekonvencionalnost koja staje u konstataciju da „Josipa Lisac nije poput drugih“. Često sarađuje sa mladim muzičarima jer im je zanimljiva, intrigantna i od nje imaju mnogo toga da nauče.
Josipin privatni život
Uprkos velikoj ljubavi koju je osjećala prema svom partneru i saradniku Karlu, sa njim nije imala djece. Majčinstva se odrekla jer se plašila da za dijete neće imati dovoljno vremena i da će ga zapostaviti zbog karijere. Ipak, okružena je ljubavlju i uspomenama na čovjeka koji joj je bio sve. Dobro joj je kada je sama sa sobom i nikada se ne oseća usamljenom.
U početku se trudila da ne razmišlja da Karla više nema pa nije zapadala u depresiju. Napisala mu je pismo koje je pročitala u Hrvatskom narodnom pozorištu. Pošto je doživio infarkt u snu u 51. godini, za njegovu smrt kaže:
„Upoznala sam nju, ona je mlada i lijepa. Nas dvije smo u dobrim odnosima jer ona ima ključeve od mog stana.“ Smatra da je srećna osoba jer ima talenat pomoću kog je mogla da se izrazi i da sebi stvori put kojim će se kretati kroz život. Oduvijek se osjećala neshvaćenom, ali to je nije pokolebalo da slijedi svoje snove. Znala je i da sumnja u svoj uspjeh, ali Karlo joj je pružio podršku i ohrabrenje pomoću kojeg, još uvijek, hrabro korača napred.
Žao joj je što mladi umjetnici nemaju dovoljno hrabrosti da naprave nešto što nije viđeno, već svi kopiraju i liče na druge. Inače voli da se druži sa dvadesetogodišnjacima jer nemaju frustracije kao njeni vršnjaci. Uživa u golfu jer smatra da se u njemu ogleda odnos koji ljudi imaju prema sebi i drugima. Tvrdi da poslije pjevačeve smrti nije poželjela da bude sa drugim muškarcem jer je njeno srce odavno ispunjeno. Da je imala takve namjere, drugačije bi se ponašala i oblačila.
Na svakom Josipinom koncertu Karlo je sjedio u prvom redu, i tad bi cijela publika svedočila njihovim zaljubljenim pogledima i nevjerovatnoj energiji koja je postojala među njima. Svaku pjesmu bi mu pjevala kao da su sami u prostoriji… Dvije tako jake ličnosti stapale su se u jedno.
