"Sa zadovoljstvom sam čuo, da ste uspjeli podići novu kuću blizu Manastira i potpuno sam saglasan, da je to mjesto bolje od ranije zajedno izabranog naspram Manastira, jer je u Vas veoma potrebno štedjeti zemlju." (Risto Dragićević, Članci o Njegošu, Cetinje, 1949, str 134)
Ta "Nova kuća", postala je Njegoševa rezidencija, kasnije je nazvana - Biljarda. O Biljardi se u "Istorijskom leksikonu Crne Gore" (autori Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder i drugi, Daily Press - Vijesti, Podgorica, 2006), kaže:
"BILJARDA je zgrada podignuta na Cetinju 1838. godine. Za svoje rezidencijalne potrebe i smještaj institucija državne vlasti Biljardu je podigao mitropolit Petar II Petrović Njegoš. Ideju da se napravi zdanje za tu namjenu, mitropolitu Petru II dao je ruski izaslanik Jakov Ozereckovski, koji je i napravio nacrt zgrade. Biljarda je podignuta za manje od dvanaest mjeseci. Dužina Biljarde je 72,4 m a širina 7,5 metara. Ukupno je zdanje imalo 25 prostorija - 11 u prizemlju i 14 na prvom spratu. Biljarda je ograđena visokim zidom, pravougaonog oblika, a na svakom uglu nalazi se kula. U vrijeme kada je izgrađena, Biljardu su zvali Nova kuća, a kasnije je dobila sadašnji naziv, i to zbog toga što se u jednoj njenoj prostoriji nalazio bilijar, koji je kupljen u Beču 1839. godine. Funkciju rezidencije crnogorskih vladara Biljarda je imala do 1867. godine, kada je nedaleko od nje podignut dvor. Funkciju sjedišta državnih institucija Biljarda će uglavnom imati do 1910. godine, kada je izgrađen Vladin dom. U njoj su bile kancelarije Crnogorskog senata, sjedište nekih ministarstava, Državna štamparija, Gimnazija, Veliki sud... Danas je u Biljardi smješten Njegošev muzej." (strane 118 i 119)
A kralj Nikola je opisao jedan događaj iz Biljarde, opisao je svoje śećanje na Njegoša.
"Bijah đetić još nejak, te se igrah po Biljardi na Cetinju... samo sam živo, evo živo kao da sad tu gledam pred oči, zapazio lik i stas njegov kakav bješe u taj čas. Da sam slikar, bih umio sad naslikati ga, tako živo stoji preda mnom. Dug čovjek bješe, da od tada još nijesam gleda onakva stasa; čovjek u zelenu dolamu, kratke crne brade, crnijeh brka i crne kose, a nježna i blaga osmjeha u izrazu... Zabranio mi bješe izlazit iz kuće kad nahodi kiša ili snijeg, ali ja izidoh. On me kroz prozor opazi i zapovijedi da me uvedu u odžakliju... Sjećam se kako me diže velji čovjek, priđe meni malenom pa me dohvati objema rukama pod mišce i diže me kao laku stvar k sebi, da se pogledamo oči u oči. Pope me i posadi na visoki ormar. Ormar bješe visok, da svak, kad je trebalo stavljati na ormar, imao bi prvo staviti karijegu: ali vladika bješe stasom toliki da me je s pola mogao gore posaditi. Za kaznu sam imao ostati na visokom ormaru dogod mi se odijelo nije osušilo."
(Ljubomir Kapisoda Stanjević, Njegoševa rodna kuća, Cetinje, 2002, strane 45 i 46)
