Da je minula ceremonija uručenja Oskara dugometražni igrani film, osvojila bi Zlatnu malinu u svakoj kategoriji za 2018. godinu. Devedeseta „parada mesa i kiča“ Američke akademije bila je najbeživotnija, najusiljenija i najdosadnija do sada. Umjesto spektakla u čast velikog oskarovskog jubileja dobili smo - titanik. Veče je na dno odmah povukla gomila loših fora Džimija Kimela.
Shvatili smo, majstore – Kristofer Plamer je paleolitski star, Oskar je najbolji holivudski muškarac jer nema penis, ćuti i ne juri žene, a svi bismo baš voljeli da nas neko u životu voli kao što Holivuđani obožavaju Meril Strip. Možemo li sad dalje?
Tri govora
Naravno da ne, jer iza kimelovske okuke čekaju: kijamet politički korektnog tapšanja (smiješno precijenjeni „Black Panther“ i „Wonder Woman“), usiljeno prezentovanje nagrada (čast izuzecima, ali razne sandre bulok pobrinule su se da pretvore oči u propelere), neshvatljivo loši muzički performansi (Gael Garsija Bernal izgledao je kao da će da mu pozli tokom „Remember Me“), ničim izazvana Akademijina zahvalnica američkim vojnicima širom svijeta (?), zaboravljanje važnih imena u segmentu In memoriam (Toub Huper! Kris Kornel!), činjenica da Kobi Brajant ima isti broj zlatnih kipova u posjedu kao i Leonardo Dikaprio... Nije ni čudo što je gledanost bila najmanja u istoriji - samo 26,5 miliona gledalaca pratilo je najveći godišnji filmski događaj u Dolbi teatru.
Jedine svijetle tačke večeri bili su nastup Edija Vedera i nekoliko govora dobitnika, među kojima su najviše emocija probudili Giljermo del Toro, Frensis Mekdormand i Geri Oldman. Nagrađeni zaljubljenik u čudovišta, na ivici suza, rekao je da filmovi uklanjanju granice iscrtane u pijesku i pozvao kolege širom svijeta da nastave da ih brišu iako im svijet poručuje da ih dube.
Mekdormand, vječito svoja, nedotaknuta holivudskim glazurama i obučena u nešto nalik vreći za krompir (boginja!), podigla je na noge sve nominovane žene i pozvala ih da traže u narednim ugovorima da u njihove buduće projekte budu uključeni pripadnici manjina. A Oldman? Britansko gospoče sa ulice, koje je davno zaslužilo i tek sada dobilo Oskara, pozdravilo je devedesetdevetogodišnju majku i zamolilo je da pristavi čajnik kada krene kući sa Oskarom.
Gle, iznenađenja!
Ceremonija jeste bila očajna, ali nije izazvala pregrube reakcije gledalaca. Razlog je vrlo jednostavan: nagrade su podijeljene po vrlo predvidljivom algoritmu i to većinom imenima koja su ih istinski zaslužila.
Lako je zaboraviti na Kimela i gluposti dok proslavljate Del Torov i Oldmanov zlatni kip u krugu najbližih budnih članova porodice, zar ne? Ipak, to ne znači da Akademija nije uspjela da (ne)prijatno iznenadi i ove godine.
„Icarus“ je nezasluženo pobijedio „Faces Places“ i „Last Men in Aleppo“, favorite u kategoriji najboljeg dugometražnog dokumentarca. „Get Out“ dobio je neočekivano priznanje za originalni scenario u izuzetno jakoj kategoriji. Iako je riječ o sjajnom filmu, scenario nije njegova jača strana, naročito ne u poređenju sa „Three Billboards“ ili „The Big Sick“.
No, najveće iznenađenje večeri dogodilo se u kategoriji najboljeg stranog filma. Maestralnog ruskog kandidata „Loveless“ Andreja Zvjaginceva nadigrala je čileanska transrodna drama „A Fantastic Woman“!
Razumjeti himeru
„Loveless“ je daleko najbolji film među ovogodišnjim kandidatima, a čak je i mađarski „On Body and Soul“ mnogo zaokruženiji od nagrađenog ostvarenja. Ipak, trijumf filma Sebastjana Lelija je veoma važan. Zbog čega?
Prvo, Američka akademija „boluje“ od političke korektnosti i često nagrađuje prosječne ili ispodprosječne filmove koji se bave „kontroverznim“ temama. Na taj način pravi medveđu uslugu i autorima i gledaocima – jer publika vrlo dobro zna da prepozna „propagandne“ naslove i odvoji ih od vrijednih filmova. Međutim, „A Fantastic Woman“ ne odgovara ovom opisu. Drugi čileanski kandidat i prvi dobitnik Oskara jeste nesavršen, ali i veoma dobar film.
U fokusu je Marina Vidal (Danijela Vega), transrodna žena koja vodi bitku na nekoliko frontova – sa sopstvenim tijelom, gubitkom voljene osobe i društvom koje je osuđuje zbog toga što je „nakaza“, „himera“, oličenje perverzije i izvitoperenja prirode. „Nešto u što gledaš i ne razumiješ što vidiš pred sobom“ jer tvoj mozak ne može da spoji suknju i „noge fudbalera“, ni manikir i „ruke orangutana“. Niti da prihvati činjenicu da je u „to“ mogao da se zaljubi duplo stariji čovjek iz „normalne“ porodice.
Magija i realizam
Poslije nagle smrti partnera Orlanda (Fransisko Rejes), njegova bivša supruga i sin oduzimaju Marini mogućnost da se oprosti sa njim. Maltretiraju je fizički i psihički i navlače joj policiju za seksualne zločine na leđa, insinuirajući da je imala nešto sa njegovom smrću. Ipak, Marina ne odustaje od „osnovnog ljudskog prava“ da se oprosti sa čovjekom koji ju je volio. Ona nastavlja da nastavlja, po svaku cijenu, ma koliko svima njima riječ „žena“ nedostižno zvučala.
Lelio je režirao film koji se najbliže može opisati kao kombinacija suvog realizma braće Darden i tema i jakih ženskih protagonista Pedra Almodovara, uz prstohvat nadrealistične magije Paola Sorentina. Zbog lineranog, realističnog narativa film je izuzetno težak za varenje, ali nemoguće je odvojiti se od ekrana zbog ekspresivnog lica glavne junakinje i elemenata ukradenih kao iz sna.
„A Fantastic Woman“ najviše ostavlja bez daha kada relizam „poremeti“ nadrealistična sekvenca. Na primjer, scena kada se Marina savija hodajući ulicom, boreći se sa snažnim vjetrom. Ili kada pleše u klubu, dok je masa nosi na rukama, obožavajući je i videći je baš onako kako ju je gledao Orlando.
Šteta je što ovakvih sekvenci nema više – jer one najbolje pravdaju naslov „Fantastična žena“. I što režisera zanima samo Marinin život nakon Orlandove smrti. Njen lik je magnetski jak. Izvanredan. Prosto vam je žao zbog toga što nijeste vidjeli makar komadić njene bliske prošlosti sa Orlandom i daleke, kada je bila zarobljena u tijelu muškarca po imenu Danijel.
Graciozan portret
Druga izuzetna stvar, zbog koje je malo lakše preboljeti oskarovsko zaobilaženje filma „Loveless“, odnosi se na glavnu glumicu. Marinu ubjedljivo igra Danijela Vega, transrodna glumica i pjevačica – oličenje imena filma.
U većini popularnih ostvarenja transrodne žene igraju glumci, zbog čega se ovakve junakinje često percipiraju kao „muškarci u suknjama“. Sjetimo se samo Džareda Leta u filmu „Dallas Buyers Club“ ili Edija Redmejna u drami „The Danish Girl“. Angažovanje otvorene transrodne žene koja je, što je još važnije, odlična glumica, značajno doprinosi razbijanju predrasuda o LGBTIQ osobama i navikavanje gledalaca na ovu vrstu „drugosti“ koja im je manje ili više „egzotična“.
Treći i ne najmanje važan argument u korist filma „A Fantastic Woman“ jeste graciozan način na koji režiser tretira temu. Lelija ne zanima žanrovski senzacionalizam. Mnoge činjenice o Marini (operacija, lična karta sa muškom fotografijom, potpuno ogoljeno tijelo) nijesu otkrivene. Film mnogo profitira od ovakvog pristupa. Dovoljan je samo jedna scena da to potvrdi.
Umjesto međunožja
Uoči finiša, Marina leži naga na krevetu i posmatra svoje međunožje. Režiser kao da osjeća čak i najveće puritance među gledaocima kako podižu glave i pokušavaju da zavire među njene noge. Naredni kadar prikazuje u što Marina gleda. Među njenim nogama je okruglo ogledalo. Odraz u njemu prikriva izgled njenih genitalija. Kakav tuše!
U tom fantastičnom momentu, režiser je postidio publiku. Natjerao ju je da shvati što znači prihvatanje „drugosti“. Uopšte nije bitno da li je Marina imala operaciju, kako je izgledala ranije i što se nalazi među njenim nogama. Put koji smo prešli sa njom pokazao nam je da je satkana od iste krvi i mesa kao i mi.
Zato je mnogo lakše oprostiti Američkoj akademiji zaobilaženje Andreja Zvjaginceva. Biće još dana za megdane filmova poput „Lovelessa“. Za pripovijesti kakva je čileanska ih je mnogo manje, a ovaj film daje nadu da to može da se promijeni. I to je najfantastičnija stvar u vezi sa „Fantastičnom ženom“.
FOTO: indiewire.com / popsugar.com / vox.com / indiewire.com / youtube.com
