Piše: Dragutin PAPOVIĆ
Dugotrajno odgađanje ratifikacije Sporazuma o razgraničenju Crne Gore i Kosova u kosovskoj Skupštini izazvalo je novi talas napada Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i njenih politič- kih saveznika na crnogorsku vlast.
Jedna od tvrdnji ovih snaga je da je crnogorska vlast ovim Sporazumom izdala metohijsko nasljeđe kralja Nikole, pa se traži da Crna Gora ekspresno povuče priznanje države Kosovo i da se, sljedstveno toj ideji, Crna Gora uključi u borbu da se Kosovo vrati Srbiji. Istorijska dešavanja daju drugačije zaključke od ove teze. Crna Gora je 1912. godine oslobodila Metohiju od osmanske vlasti i važno je istaći da Crna Gora tada nije vodila rat protiv Albanaca. No, proces integracije Metohije u Crnu Gora je ubrzo prekinut jer je 1918. godine Crna Gora nasilno pripojena Srbiji i Kraljevini SHS. Crna Gora je u tu državu unijela svoju teritoriju uključujući i Metohiju.
Kraljevina SHS je na Metohiji i prema tamošnjim Albancima vodila manje tolerantnu politiku od one koju je definisala Crna Gora. Kada je 1945. godine formirana socijalistička Jugoslavija i kada su određivane republičke granice, Crna Gora je imala puno istorijsko i državno pravo na Metohiju, jer su joj Velike sile to pravo priznale 1912. godine. Ipak, Crna Gora se 1945. godine tog prava odrekla, žrtvovala je to pravo u korist Srbije.
Ova žrtva je bila u rangu žrtvovanja Crne Gore u bitki na Mojkovcu 1916. godine. Zato danas niko nema moralno pravo da Crnoj Gori prigovara zbog Sporazuma o demarkaciji, niti tu može biti govora o bilo kakvoj izdaji crnogorske vlasti. I sadašnji problem Srbije i Kosova nema veze sa Crnom Gorom i politikom crnogorske vlasti. Iako je imala gotovo čitav vijek da na Kosovu demokratski riješi glavni problem, Srbija u tome nije uspjela. Pogrešna politika vlasti Srbije je dovela do rata 1999. godine. Tada je vlast Srbije uz podršku njenih saveznika u Crnoj Gori pokušala da Crnu Goru uvuče u taj sukob kako bi Crnu Goru još jednom žrtvovali svojim ciljevima.
To su spriječili odgovorna crnogorska vlast predvođena DPS-om, i poručeno je, jasno i glasno, da je dosta žrtvovanja Crne Gore i crnogorskih građana za tuđe interese. Crna Gora se tada definitivno oslobodila okova kosovske mitomanije. Kosovski zavjet i kosovska nacionalna mitomanija su za Crnu Goru dio prošlosti i iz te istorije većinska Crna Gora je izvukla valjane pouke.
Ne smije više biti žrtava za ciljeve kobnog i prevaziđenog kosovskog zavjeta. Aktuelna vlast i država Crna Gora jedino imaju zakonsku, političku i moralnu obavezu da vode racionalnu i realnu crnogorsku politiku. Rezultati te politike su, između ostalog, nastojanje da se svi odnosi sa Kosovom urede onako kako to rade sve civilizovane države.
Propaganda SPC, odnosno visokog sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske o navodnoj izdaji Metohije nema utemeljenje u istoriji, već je to politički manevar da Crnu Goru još jednom žrtvuju interesima Srbije na Kosovu. Tu propagandu forsiraju četnici i pročetnici iz Demokratskog fronta, a slijede je i nekolike partije koje i dalje baštine politiku Slobodana Miloševića. Njih nije briga za Crnu Goru u razgraničenju s Kosovom.
Njima je isključivo bitno da razgraničenja ne bude jer bi se tako ova granica uredila na prijateljski način, a odnosi između Crne Gore i Kosova unaprijedili. Kleročetnicima odgovara neriješena granica jer na taj način žele da ovo pitanje iskoriste kao izgovor da se Crna Gora u iščekivanom trenutku uključi u novi srpski rat za Kosovo. Suština ove kleročetničke politike je: Ako Srbija strada, neka Crna Gora nastrada, ako Srbija gine, neka Crna Gora pogine! Da je njihova zabrinutost za crnogorsku teritoriju u ovom razgraničenju neiskrena, svjedoče dešavanja prilikom spora oko Sutorine tokom razgraničenja Crne Gore s Bosnom i Hercegovinom.
Za pripajanje Sutorine BiH bila je SPC, odnosno episkop zahumsko-hercegovački Grigorije. Tada arhijereji, eparhije SPC i njihovi politički saveznici u Crnoj Gori nijesu kritikovali ove nasrtaje na Crnu Goru. Nijesu reagovali da se zaštiti crnogorski teritorijalni integritet i suverenitet jer su se nadali da će Sutorina pripasti BiH, odnosno Republici Srpskoj. Sutorina je i danas u crkvenoj nadležnosti Eparhije zahumsko-hercegovačke.
Očito je: kleročetnička politika isključivo želi da ukine crnogorsku nezavisnost i crnogorsku naciju, a da crnogorsku teritoriju rasparča u korist njenih nacionalističkih interesa. To je krajnji cilj ove politike, a njeno aktuelno djelovanje je samo kreiranje strategija i taktika kako da se to ostvari. Država Crna Gora mora koristiti sva demokratska sredstva da politički porazi ove snage.
