Međunarodni je dan žena. Osmog marta širom svijeta slave se ekonomska, politička, socijalna i druga civilizacijska dostignuća pripadnica ženskog pola. Dakle, ovaj datum podsjeća na građansku svjesnost, antiseksizam i pozitivnu diskriminaciju. Sve ovo se ponavlja iz godine u godinu i navikli smo da Osmog marta ili uoči njega, vidimo brižne sinove, muževe, ljubavnike i druge, kako noseći pune ruke cvijeća hrle da „oposle“ dužnost, koja se od njih očekuje. Većinu rijetko sretnem nekog aprila ili oktobra u sličnom kontekstu, ali 'ajd, ako su ovim načinom tretmana zadovoljne majke, žene, ljubavnice i one druge, što bih ja bio nezadovoljan.
*****
Ovogodišnju osmomartovsku idilu bacila je u zasjenak informacija o ljudskom biću koje je tiho, bez i najmanje želje za sopstvenom promocijom, uradilo stvar dostojnu divljenja i poštovanja.
Uradilo je tu stvar šaljući jasnu poruku društvu da smo zastranili i zaboravili da budemo ljudi ili, ako baš hoćete, inteligentne životinje na vrhu lanca ishrane. Zaboravili smo da je mnogo ljepše i normalnije biti - čovjek.
Ne poznajem ženu o kojoj pišem. Žena kojoj posvećujem ove redove razlog je zbog kog ubrzano uspijevam da vratim povjerenje u ljudski rod, pravdu i humanost. To je žena kojoj se divim. Divim joj se danima. I znam da ću, kad je sretnem, iako je ne poznajem, da je zagrlim od srca. Znam da se neće ljutiti. Vjerovatno će joj biti pomalo i neprijatno od tolike prisnosti ali, avaj, zaslužila je, pa neka malo i trpi.
Zapamtite ime Tatjana Vukićević. Živi u Nikšiću. Nedavno je boravila u Istanbulu, na poznatoj klinici, svojom voljom. Provela je tamo više od mjesec, sa ulogom dostojnom divljenja.
Tatjana je pošla u Tursku kao donor organa. Pošla je sa dva, a vratila se s jednim bubregom. Drugog se odrekla svjesno, jer se ispostavilo da je idealan donor svom (pazite sad) komšiji! Da, da... Ne ni djetetu, ni rođaku, ni roditelju već - komšiji. Bliskost dvije nikšićke porodice provukla ih je zajedno kroz nimalo jednostavne životne okolnosti njenih komšija Mijuškovića, čija oba djeteta imaju oboljenje bubrega. Mlađem je bubreg donirao otac, a stariji nije imao sreću sa srodničkom kompatibilnošću.
I sve je izgledalo mnogo teže dok Tatjana nije shvatila da može biti rešenje problema. Očigledno je pristala bez mnogo razmišljanja i bez nagovaranja. Iako majka troje djece, odlučila je da Nikola Mijušković postane njeno četvrto. Siguran sam, ne manje voljeno. Nakon obavljene intervencije, šeretski mu je poručila da joj dobro čuva bubreg.
Prevedeno u naše crnogorske okolnosti, Tatjana je odlučila da svojim komšijama i svojoj porodici obezbijedi vječno prijateljstvo. Da nastavi i unaprijedi ono što su godinama njegovali. Da nam pokaže zašto čovjek uopšte i postoji.
Za mene, to je poruka koju bi trebalo da gledamo svakog dana, na svim portalima, u novinama i na televizijama. To je podsjećanje na našu tužnu i oporu realnost. Na kraju krajeva, Tatjanin gest treba da natjera svakog od nas da razmislimo i da se zamislimo. Da li bismo bili u stanju da uradimo nešto slično?
*****
U danima kada razmišljamo kako da preživimo dnevno sa 2,06 eura po glavi stanovnika, kad iz ko zna kojih razloga koji će se aktivirati ko zna kad stoji otvoreno pitanje razgraničenja sa sjeveroistočnim komšijama, u momentu kada ulazimo u kampanju za predsjednika Crne Gore kao i važne lokalne izbore u glavnom gradu i još nekim opštinama, iz Nikšića nam je došla vijest da je jedna hrabra žena odlučila da podnese žrtvu da bi sačuvala nečiji život.
Nijesam vidio nijednu političku partiju ili NVO organizaciju da je pošla do Tatjane da joj makar pruži ruku. Ruku koja predstavlja znak poštovanja i divljenja. Pade mi na pamet, možda bi bilo najbolje da je pred kraj mandata lično primi i predsjednik, u ime svih građana. Siguran sam da niko ne bi imao ništa protiv.
Na Međunarodni praznik žena, Tatjani, čovjeku ženskog roda, želim dug i bezbrižan život, uz neopisivu zahvalnost što je ovim činom uspjela da marginalizuje sve loše okolnosti koje svakodnevno živimo. Makar na tren, ponudila nam je nadu u bolje sjutra. Nadu da svi možemo i moramo da budemo bolji. Tatjana...Hvala ti!
