Posljednje scene, koje su skandalizovale dio hrvatske javnosti, mogle su se vidjeti krajem januara u zagrebačkom satiričnom pozorištu Kerempuh, gdje je premijerno izvedena Frljićeva predstava ,,Šest likova traže autora“, rađena po čuvenoj drami Luiđi Pirandela.
POBJEDA: Ko su zapravo lica koja se pojavljuju u Vašoj predstavi ,,Šest likova traže autora“?
FRLJIĆ: Oni su siva eminencija desno konzervativne revolucije u Hrvatskoj. Najpoznatiji među njima svakako je notorni Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, danas zastupnik u hrvatskom Saboru, te u parlamentu glavnog grada. Uz Hasanbegovića, tu je i vođa šator-revolucije iz Savske broj 66 Josip Klem, čovjek koji je, kao koordinator paramilitarnog krila Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), 555 dana, zajedno sa ostalim braniteljima, kampirao i prosvjedovao ispred Ministarstva branitelja, pokušavajući srušiti Vladu tadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Naravno, tu su i ostala lica koja su se doista pojavila na svadbi Velimira Bujaneca, poznatog hrvatskog promicatelja mržnje i ispisivača medijskih potjernica za ideološki nepoćudnim građanima; Marko Perković Tomson, Željka Markić iz udruge U ime obitelji, te biskup Mile Bogović. Kao reditelju, bilo mi je zanimljivo pokušati u strukturu Pirandelovog komada ,,Šest likova traži autora“ ubaciti isječak porazne hrvatske stvarnosti, staviti ga u satiričku formu, istodobno nastojeći da pokažem koliko je danas strah dominantna emocija u hrvatskom glumištu.
POBJEDA: Čega se plaše hrvatski glumci?
FRLJIĆ: Prva scena u mom komadu prekida se tako što glumci, ne želeći ući u sukob sa njima, odbijaju igrati određene likove iz stvarnog života. POBJEDA: Sa tim ste se zaista suočavali tokom rada u hrvatskim pozorištima? FRLJIĆ: Da, suočavao sam se sa tim. Ako se pogleda cjelokupna hrvatska produkcija nekoliko godina unatrag – ili od, recimo, dolaska Tomislava Karamarka na vlast do danas – jasno je da se malo tko od pozorišnih autora usuđuje javno imenovati društvene probleme, tj. ličnosti koje promiču ustaštvo, koje relativiziraju antifašizam ili koje rade na stvaranju postojeće klime otvorenog govora mržnje.
POBJEDA: Kako se onda Vi usuđujete da na sve to konstantno upozoravate?
FRLJIĆ: Nemam što izgubiti.
POBJEDA: Kako nemate?
FRLJIĆ: Nemam. Sa tim sam malograđanskim dilemama odavno raščistio, vjerujući da je moja zadaća kao kazališnog reditelja progovarati o različitim društvenim anomalijama, a ne ih maskirati ili normalizirati. Možda je to jedina ozbiljna lekcija koju sam naučio dok sam studirao na toj nesretnoj zagrebačkoj akademiji: shvatao sam, naime, da nikako ne bih smio ponavljati ono što čine moji profesori, ali i većina mojih starijih kolega kazališnih reditelja. Njihovo zabijanje glave u pijesak pred društvenom stvarnošću, kao i izostanak kritičkog diskursa spram rata devedesetih i tada utemeljenih ,,vrijednosti“, nešto je što me je formiralo i kao osobu i kao reditelja. Također, to je u dobroj mjeri formiralo moj kazališni jezik i senzibilitet.
POBJEDA: Pisalo se da ste predstavom ,,Šest lica traži autora“ pozivali na ubijanje ljudi, da ste većinu likova ,,dehumanizirali“.
FRLJIĆ: Dehumanizirao sam ih tako što sam im na lica stavio svinjske maske?! Da su korifeji hrvatske desnice pročitali makar Orvelovu ,,1984“, znali bi da postoji nešto što se žanrovski može označiti kao politička basna, te da je ta vrsta stilskih figura odavno institucionalizirana. Nažalost, hrvatsko društvo uporno reagira na ono što bi u civiliziranom svijetu prošlo gotovo nezamijećeno. Možda i zato što u Hrvatskoj očito postoji veliki strah od kritike, strah od humora koji smijehu izvrgava nositelje realne političke moći.
POBJEDA: Da li se nekada umorite od svih tih ,,događanja naroda“, od otvaranja takozvanih bolnih tema – rata, zločina, nasilja, netrpeljivosti, revizije istorije... Pomislite li nekad – ma, dosta je?
FRLJIĆ: Pomislim i sebi obećam da ću ova društva pustiti da idu tamo gdje su i krenula, što vjerojatno znači – dođavola. Sebi obećam i da neću otvarati ,,bolne teme“, da ću poput većine svojih kolega ići raditi lijepe predstave o – ničemu.
POBJEDA: I? Nešto Vam očito ne da mira. Što?
FRLJIĆ: Ne da mi mira nevjerojatna glupost naroda koji žive na prostoru bivše Jugoslavije, njihova kratkoća pamćenja, neka vrsta moralne tuposti, olako prelaženje preko važnih događaja i pojava… Najzad, ne zaboravite da sam i sam dio tih društava - odavde sam potekao - pa ni zbog sebe ne mogu pristati ćutati na to što rade pojedinci, neke partije ili društvene grupe.
Vučić ne može dovesti do korjenitih društvenih promjena
POBJEDA: Ovog marta navršava se petnaest godina od ubistva premijera Srbije i predsjednika Demokratske stranke Zorana Đinđića. U beogradskom Ateljeu 212 te 2012. godine režirali ste predstavu ,,Zoran Đinđić“.
FRLJIĆ: Ta je predstava dobila brojne nagrade, pa i Grand Prix BITEF-a, imala međunarodna gostovanja, do posljednje izvedbe za nju je postojalo veliko interesovanje… Ipak, nakon nje se beogradsko tržište za mene zatvorilo.
POBJEDA: Zašto se zatvorilo?
FRLJIĆ: Zato što pitanja koja bih kao reditelj htio otvarati očito nisu zanimljiva onima koji imaju moć na različitim razinama.
POBJEDA: Beogradskim ste pozorištima tada ponudili da bez honorara režirate predstavu o Aleksandru Vučiću. Što ste htjeli?
FRLJIĆ: Htio sam pokazati da se srpsko društvo izborom Vučića i podrškom koju mu pruža na neki način želi amnestirati od vlastite odgovornosti za sve ono što se događalo devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Što je žalosno. Sa druge strane, zanimljiv mi je Vučićev odnos spram Zorana Đinđića: riječ je o čovjeku koji je stvarao društvenu klimu u kojoj se mogao dogoditi atentat na tadašnjeg premijera Srbije, a koji se danas predstavlja kao branitelj Đinđićevog lika i djela, te kao nastavljač njegove politike.
POBJEDA: Znate da predsjednika Vučića danas snažno podržavaju nekadašnji bliski saradnici Zorana Đinđića?
FRLJIĆ: Znam. Đinđića se najprije odrekla njegova Demokratska stranka - ,,deklaracija o dva bola“, koju je Boris Tadić potpisao sa Ivicom Dačićem, s jedne je strane predstavljala političku rehabilitaciju Slobodana Miloševića, dok je s druge strane politički inkriminirala samog Zorana Đinđića. Da se razumijemo: Đinđić nije bio savršen, daleko od toga; ipak, usprkos okolnostima i opasnom političkom nasleđu zaostalom iz prethodnog vremena, usudio se isporučiti Miloševića Hagu i započeti proces modernizacije Srbije. Ma koliko se trudio dokazati suprotno, Vučić nema Đinđićev politički kapacitet i ne može dovesti do korjenitih društvenih promjena. Sve Vučićeve retoričke dimne bombe doista uspiju na kratko zamagliti realnost. Međutim, čim se dim raziđe, ljudi će shvatiti da su im te godine ponovo pojeli skakavci. Kada je riječ o Đinđićevim nekadašnjim suradnicima, mislite da su se oni promijenili ili smo mi imali krivu procjenu? POBJEDA: Što Vi mislite? FRLJIĆ: Mislim da je pola-pola. Ljudi se mijenjaju, ganjaju svoje interese… Danas je doista malo onih koji se nisu politički korumpirali i prodali. Kada, nadajmo se, jednoga dana Vučić ipak padne sa vlasti, ne bih volio da se ponovi ono što smo vidjeli nakon pada Miloševića: ispalo je da za Miloševića nitko zapravo nije ni glasao. Pa, tko ga je, dođavola, onda održavao na vlasti sve te godine?!
