„Makar bi voljeli da vjerujemo da to nije državna politika. Samim time što je država dozvolila da u pravnom prometu funkcioniše institucija koja je registrovana po zakonu nepostojeće države iz 70-tih godina prošlog stoljeća, i to u Beogradu, koji čak nije, mada mnogi misle da jeste, dio Crne Gore, širom je otvorila vrata daljem nepoštovanju države od strane te institucije. Da li je moguće uopšte nekome objasniti takav apsurd?
Naravno, govorimo o instituciji koja je dio crkvene organizacije druge države, eparhiji SPC u Crnoj Gori, tzv. mitropoliji Crnogorsko – primorskoj.
Ako ovo što smo naveli nije tačno, objasnite nama neznavenima kako je moguće da država ustanovi da nije bilo zloupotrebe prilikom upisivanja imovine kompleksa manastira Ostrog, manastira Ždreba(o)nik i pripadajućih zemljišnih parcela sa države na Beogradsku patrijaršiju, a da nam pritom ne pruži ni natruhe bilo kakvog osnova po kojem je to urađeno?? Je li to njihova đedovina kad tako velikodušno poklanjaju ogromno državno bogatsvo po osnovu toga što ljube ruku Amfilohija Radovića?
Zašto ćute brojne NVO koje skaču, sa pravom, na svaku zloupotrebu koja predstavlja beznačajnost u odnosu na kriminalne odluke pravosuđa i državnih institucija ili njihovo nonšalantno ponašanje u otuđivanju državne imovine i poklanjanju SPC bez ikakvog osnova, kao da živimo u pravoslavnoj džamahiriji u kojoj SPC ima vrhovnu moć? Možda je u pravu Amfilohije Radović koji poručuje državi da treba da se registruje kod njega?
Đe su ti mediji koji nam svakonoćno nadobudno peru moždane vijuge pričama o svojoj profesionalnosti, istraživačkom novinarstvu, ...? Koji je to kriterijum po kojem NVO i tzv. nezavisni mediji biraju kojom će zloupotrebom da se bave? Pitaju li se oni uopšte kako je moguće da se Ostrog, koji je do maja 2006. godine bio upisan u katastar kao vlasništvo države Crne Gore, naprasno, bez sudskog postupka i validnog dokumenta o dokazivanju vlasništva, upiše u katastar kao vlasništvo Beogradske patrijaršije? I još tvrditi da nije zloupotreba da neko samovoljno otima državnu imovinu i poklanja tuđoj državi? Pa zar ne postoji ni promil sumnje da se radi o korupciji? Ili je borba protiv korupcije i bezakonja nevladinog sektora, tzv. nezavisnih medija i njihovog javnog servisa političko sredstvo a ne princip?
Konačno, mogu li oni kojima je Crna Gora jedina otadžbina koju imaju i koji su spremni za nju mnogo toga žrtvovati, mirno posmatrati i podržavati one koji saučestvuju u razaranju njenog državnog, nacionalnog i kulturnog habitusa, u upropaštavanju baštine i otuđenju državnih resursa kao da su oni sami njegovi vlasnici? Kome odgovara stanje u kojem smo izgubili povjerenje u sve institucije, stanje u kojem osobe optužene za najteža djela protiv države slobodno šetaju i ponosno se svakodnevno šepure i provociraju po medijima, stanje u kojem pravosuđe krši propise i procedure, u kojem se, bez ikakvih posljedica, vrijeđaju sudovi, sudije, organi reda, otuđuje sakralna imovina kriminalnim sudskim postupcima umjesto da se zakonski uvede red u tu oblast, ...? Zar neko stvarno misli da je to politički oportuno za njega? Sumnjamo da pravna i politička anarhija bilo kome može donijeti dobra!“, zaključili su iz Crnogorskog pokreta.
