Mnogi se sjećaju Paskaljevićevog filma „Bure baruta“ iz 1998. godine. Radnja je smještena u šizofreni kontekst devedesetih u Beogradu, s jasnom paralelom koja je mogla da se napravi sa svim drugim tačkama Balkana. Brutalnost, koja se osjeća skoro u svakom kadru, gledano iz sadašnje perspektive, bolnije mi je izgledala kada sam gledao film prije deset godina, na nekoj od crnogorskih televizija. Nedavno sam ga opet pogledao.
Sada me te brutalne scene manje potresaju. Nakon gledanja, razmišljao sam o tom osjećaju. Mlateći po sopstvenoj savjesti, analizirajući kolektivnu apatiju i predanksiozno stanje nacije kojoj pripadam, sinulo mi je - pa naravno da me sada film manje pogađa. Naša realnost je mnogo bliža radnji nego prije deceniju, pa ispada nekako da sam se u međuvremenu privikao na kontekst bureta baruta. Kao i u filmu tada, pitam se i ja sada - ko je kriv?
*****
Makedonci i Grci konstantno se komate oko imena bivše jugoslovenske republike. Desetine hiljada ljudi na protestima u Solunu prije nekoliko mjeseci, a nedavno se u Makedoniji, na skupu, pali grčka zastava. Pred bombardovanje SRJ palile su se američke, ali i zastava Evropske unije. Sada uredno stojimo u redu za članstvo. I kucamo. Kucamo tiho, kao posramljeni, pripiti gost koji dobrano kasni u kuću domaćina.
Srbiju tokom procesa evropskih integracija, ko zna koji put, čeka kosovski problem. Čekaju je i izbori.
Potvrdu da su sva ova balkanska društva politizovana do besvijesti, naći ćemo u odgovoru mališana iz Srbije. Na novinarsko pitanje ko je Aleksandar Vučić, odgovor je glasio: „A pa to je onaj voditelj, stalno je na televiziji“.
I nas čekaju izbori, raznih nivoa. Biće zanimljivo narednih nekoliko mjeseci - materijala za kampanje ima u izobilju. Međutim, kako to obično biva, od izbora ne vidimo koliko se oko nas formira neko novo, modifikovano bure baruta.
Isplivavaju slučajevi policijske brutalnosti, ljudi u beznađu spremni su da s bombama u džepovima krenu na ambasadu strane zemlje, da jednu bace u dvorište, a drugu zadrže u ruci i izgube sopstveni život. Bombe su postale svakodnevica. Nasilja ima na svakom ćošku. Ljudi se nalaze u specifičnom mentalnom stanju, tokom kog više ne reaguju na nasilje oko sebe. Jednostavno okreću glavu.
Tolerancija i kultura dijaloga u saobraćaju, prodavnici, šalteru u pošti ili banci, izgleda da ne postoji. Postali smo tuđi, divlji. Mada, možda smo uvijek takvi i bili, samo smo se dobro ukrivali dok smo vjerovali u veće plate i bolji standard. Ili dok smo imali što da prodamo, Rusima ili Amerima, manje je bitno. No se mora i trošit', a kad se potroši, a ne prihoduje, eto đa'ola.
*****
Prethodnih dana dobili smo podsjećanje na Štrpce, neprebolnu ranu koja nikada ne može, neće i ne treba da zaraste. Treba da nas, dok god postojimo, žulja i boli i podsjeća da smo povodljivi. Da smo roblje koje lako dozvoljava da bude zadojeno svakojakim nacionalizmom koji, kad se otrgne kontroli ili svjesno zloupotrijebi, postaje monstrum u rukama političara i ideologa raznih profila. Nakon dubrovačke epopeje, ovo je druga, nadam se i posljednja sramota ovih razmjera.
Posjetio nas je i prvi čovjek Evropske komisije. Dobili smo i datum koji u stvari, nijesmo dobili. I svaki put nam kažu, onako fino, umiveno, ka' što samo Evropljani znaju, a što u suštini znamo i mi, i to bez njegovog dolaska, da sve ipak zavisi od nas. Da imamo mnogo stvari da popravimo i previše smeća u dvorištu koje pod hitno mora da se ukloni van životnog i radnog prostora. Da nemamo kućni red, a tamo gdje pokušavamo da ga napravimo, on ne važi isto za sve ukućane. Da mediji u našoj zemlji moraju da budu nezavisni i oslobođeni pritiska, s akcentom na politički. Pogotovo Javni servis. Servis svih građana, pred kojim u normalnim zemljama, i vlast i opozicija imaju obavezu da odgovaraju na pitanja u interesu javnosti.
Apelujem na sve, a počinjem od sebe, da dobro razmislimo čime doprinosimo ovom društvu. Molim i najodgovornije u državi da dobro promisle o tome na koji način je vode i što ostavljaju djeci u nasljeđe. Ne svojoj, nego našoj, crnogorskoj mladosti.
Što prije shvatimo da sjedimo na buretu baruta, značajno uvećavamo šanse da anticipiramo ono što logično mora da uslijedi. Neće biti lako. Mnogo je izazova pred nama, ali siguran sam da pripadam većini koja bi voljela da živi svoj život, u svojoj Crnoj Gori, dostojan čovjeka 21. vijeka. Zbog toga treba da hrlimo u Evropu, a ne zbog evropskog kompleksa. Da korupcija bude korupcija, pravo da bude pravo, a pravda pravda. Za sve - do jednoga.
