Piše:
Vladimir Maraš
Vjerujem da je malo onih koji nijesu čuli za ime EleFicdžerald. Bila je i ostala jedan od najprepoznatljivijih i najupečatljivijih simbola džeza. Vokalna solistikinja, toliko osobena tada, sada još i više. Jednostavno, kada je čujete, znate da je to Ela. Perfektna intonacija, savršena dikcija, boja i tako prepoznatljiv horn-sound-like imitativni pečat.
Luis Armstrong, Djuk Elington, Frenk Sinatra, samo su neka od imena s kojima je stajala rame uz rame tokom života i karijere. Snimila je više od 200 albuma, izdanja, ploča, kaseta, diskova, kako kome volja. Punila je najpoznatije dvorane širom svijeta, a publika su joj bili i bogati i siromašni, zapadnjaci, ama i ovi saIstoka.
Posljednji koncert održala je 1991. u prestižnom Karnegi holu, 26. put. Preminula je 1996. nakon višegodišnjih zdravstvenih problema sa cirkulacijom i dijabetesom. Od 1979. posjeduje zvijezdu na Bulevaru slavnih.
Kada je objelodanjena vijest o njenoj smrti, na ogromnom Holivud boulu pojavio se ogroman natpis: „Ella, we will miss you“. Tog dana bio je blokiran autoput, da bi tuda prošla povorka koja je Elu pratila na vječni počinak.
Sada, 20 i kusur godina nakon njene smrti, ljubitelji muzike širom planete sjećaju se Ele, a muzičari izvode kompozicije koje je proslavila i koje su, dobrim dijelom zahvaljujući njoj, ušle u obavezno štivo svakog džez izvođača - instrumentaliste ili vokalnog soliste.
*****
Prije neki dan, mi u Crnoj Gori imali smo povod da se prisjetimo Ele Ficdžerald ovih prostora. Jedanaestog februara navršena je 21 godina od smrti jedne od nas, jedne od onih koje nijesu pripadale ni Crnoj Gori, niti Srbiji, ama ako hoćete, ni Jugoslaviji - onoj, velikoj. Godine 1997. umrla je ona koja je pripadala cijelom svijetu.
Ako nam je svima majka Crna Gora, Ksenija Cicvarić je zasigurno „jedna u majke“. Proći ne tako lagodan život na ovim prostorima, a ostaviti iza sebe takve slavujske tonske zapise, može samo „odabrana“. Ksenija je to bila. Da li smo i mi to bili njoj, stvar je malo dubljeg dijaloga.
Što Ela i Ksenija imaju zajedničko? Osim što su bile savremenice, bile su i predvodnice, vjerovatno i nesvjesno. Obje su radile na osvješćivanju okoline, a muzika, tačnije pjevanje, bilo je njihov prepoznatljiv izraz. Postavljale su standarde,a samo su radile ono što su voljele i željele, ma koliko to bilo teško i naizgled neizvodljivo. Pogotovo u Ksenijinom slučaju.
Njenaželja da se usavršava i da joj pjesma bude profesija nije mogla biti uslišena, prvenstveno iz finansijskih razloga. O tome što je okolina tada mislila o lijepim ženama koje žele da se late mikrofona, postoje svjedočenja.
Prvi profesionalni kontakt sa mikrofonom Ksenija je imala početkom šezdesetih godina, u studiju Radio Titograda. Nedugo zatim, život je odveo u Beograd, a njena karijerapala je u ruke velikom Vlastimiru Pavloviću Carevcu. Pokazaće se - srećom.
Prerano je izgubila i sina i supruga, pa ljudi često misle da je tugu liječila pjesmom. Rekao bih da je samo takav, poseban anđeoski glas, precizan, britak i toliko prepoznatljiv, jedino mogao biti motiv onima koji su je nazvali „slavuj s Ribnice“.
Kad strancima pustite Kseniju, ništa im nije jasno. Ne kapiraju harmoniju, melodijsku bazu, ponajmanje jezik, ali ih u pleksus hitne onaj dio nje koji je emitovala u neograničenim količinama, istovremeno razumljiv svakom civilizacijskom ćošku. Neki ga zovu sevdah, neki duša muzike. Znate na što mislim. Žena je, jednostavno, napravila crnogorski „The Book of Standards“ i spasila od zaborava ono što niko nikada do tada nije zapisao. Samo zamislite istoriju crnogorske muzike bez njenog opusa...
*****
Sada, skoro pola vijeka nakon njenih „početaka“, pitam se koliko li smo takvih Ksenija propustili. Koliko njih nije dobilo šansu, koliko je ostalo zarobljeno za šporetom i između četiri zida, jer je bilo sramota pjevati. Nažalost, nijesam je nikada upoznao, ali sam srećan što sam joj bio savremenik.
Ozbiljnom izdavačkom i uređivačkom politikom Radio Beograda, ostala je iza Ksenije respektabilna zaostavština. Ne njena, već jednog cijelog naroda. Crnogorskog naroda. I tu nam je pomogla.
U godini kada Evropa slavi vijek od dolaska džez muzike na svoju teritoriju, a mi smišljamo alternative standardima Evropske unije, ali i njoj samoj, osjetio sam potrebu da i Kseniju stavim u taj kontekst. Nijesam morao, niti mi je to iko sugerisao. Ona pripada svijetu. To je jednostavno tako. Ela i Ksenija su ista liga. Tako da, malo je i trg da nazovemo po njoj, a ne ulicu. Jedna u majke.
