POBJEDA: Kako komentarišete usvojenu Strategiju proširenja s obzirom da čujemo tvrdnje da je to u stvari našminkana Solunska agenda i da je Crna Gora najgore prošla? PICULA: Dokument je pravljen dva po dva, Crna Gora i Srbija, Makedonija i Albanija, BiH i Kosovo. Tačno je da Crna Gora i Srbija pregovaraju, a neke zemlje nemaju ni status kandidata, ove dvije u sredini nemaju ni datum početka pregovora. I tačno je da je to dokument koji je razočarao sve pomalo. Zagovornici koji ne žele proširenje tvrde da se previše obećalo pogotovo rok do 2025.godine, jer smatraju da je svaka zemlja Zapadnog Balkana daleko od ulaska. Tu stoji i ono pitanje da ukoliko se ne dogode reforme u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala neće biti ni napretka. S druge strane, zemlje koje pregovaraju kao Crna Gora, koja je otvorila 30 poglavlja, ne može biti zadovoljna ovim vremenskim okvirom jer je to prebačeno u budućnost za Junkerovog nasljednika i tu se rađa frustracija, jer sada EU nije u stanju primiti pridošlice, dok većina zemalja iz regiona nije u stanju da savlada ono što se od njih opravdano očekuje u periodu od osam godina. Što se tiče Crne Gore, postoji razlog za nezadovoljstvo jer je to država koja je najduže u procesu i najviše je napravila. Johanes Han je kazao da EU zagovara princip regate, ali vezati Crnu Goru sa Srbijom nije korektno. Ali, Beograd ima očito na svojoj strani uticajne članice, a mora mu se dati EU perspektiva kako ne bi podlegao drugim uticajima. Sa tim se treba znati nositi. Ne bi bilo dobro da ta doza nezadovoljstva omete Podgoricu u reformama budući da dobro pregovara i možda može uspjehom pregovora omogućiti reviziju ovog plana.
POBJEDA: Kako neko ko neće biti na čelu Evropske komisije piše strategiju za narednu deceniju i utvrđuje datum ulaska članica?
PICULA: Razumijem to nezadovoljstvo jer su to moje frustracije iz 2002, 2003. ili 2004. Ali ima načelo u međunarodnom pravu koje kaže da obaveze obavezuju onoga koih donosi. Tako je to u međunarodnim odnosima. Iako Junker stoji iza Strategije svojim autoritetom, nije je predložio a da nije konsultovao najuticajnije političke aktere u EU. Vjerujte da su mnogi od njih tražili strožije uslove za ulazak novih članica nego što to sada piše u Strategiji i Junker nije adresa za kritike. Podsjetiću da je bilo članica EU koje su tražile da se u svakoj od zemalja raspiše referendum za ulazak nove članice. Toliko je nezadovoljstvo naraslo u starim članicama EU da su one postale veoma oprezne i Junker je morao savladati veliki broj prepreka. Znači, Crna Gora mora tu biti oprezna i mora komunicirati ne samo sa Briselom, već i sa nekim drugim gradovima Unije.
POBJEDA: U briselskim krugovima se moglo čiti da je lobiranje Srbije na evropskom putu bilo jače nego lobiranje Crne Gore, ima li u tome istine?
PICULA: Moji kontakti sa crnogorskom diplomatijom me uvjeravaju da se radi o veoma kompetentnim ljudima, ali ne možete nadvladati jednu percepciju o Srbiji koja već dugo vremena postoji u Evropskoj uniji - što si veći problem, to si značajniji. Ima ona stara izreka da je „majstor onaj koji vlastite slabosti pretvara u vrlinu“. Crna Gora ima drugi put. Članica je NATO-a, ušla je u otežanim uslovima i dobro pregovara sa EU. Sada bi bilo najgore pokleknuti. Treba gurati dalje, a kako će se drugi nositi sa njihovim slabostima Podgoricu ne treba da brine. POBJEDA: Kako je odjednom savladan taj veliki otpor proširenju? Do prije nekoliko godina niko nije pominjao nove članice?
PICULA: Kolale su mnoge informacije da taj dokument nije lako sastaviti i to iz više razloga. Postoje ozbiljni politički otpori procesu proširenja Evropske unije iz same Unije, pogotovo što se u posljednjih par godina EU suočava sa krizom. Ovdje govorim o zemljama starih i stabilnih demokratija, koje su suočene sa porastom populizma i široko rasprostranjenim osjećajem nesigurnosti svojih građana, naravno ne samo zbog finansijske krize 2008. godine, nego prije svega proširenjem 2004. i 2007. godine, koja su bila zamišljena da se prekinu političke podjele na evropskom kontinentu od Jalte na ovamo. Međutim, taj projekat je postao poprilično nepregledan i građani su počeli da se pitaju koliko se Evropska unija može širiti u budućnosti na istok, prije svega. Ono što je posebno doprinijelo nesigurnosti su i teroristički napadi i migrantski val koji je pogodio Evropu, pojačan sa sukobom u Ukrajini, ali i nekim tendencijama u Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj, koje su se skoro priključile EU, a vrlo snažno agituju za odluke ustavnih sudova koje su u suprotnosti sa temeljnim vrijednostima Evropske unije. To je stvorilo veliku vrstu otpora prema ideji proširenja do te mjere da 2014. kada su bili izbori za Evropski parlament (ja sam bio kandidat) ni u jednom programu relevantnih političkih skupina nije spominjano proširenje. U tom momentu proširenje nije bilo popularno u Evropi i ne treba se čuditi izjavi Junkera 2014. u kojoj je rekao da neće biti širenja u vrijeme mandata njegove komisije. To je izazvalo dosta uzbuđenja na jugoistoku Evrope, ali on to nije rekao da uznemiri Balkan, već je to bila poruka građanima Unije, pokušavajući da ih uvjeri da će se EU pobrinuti da se konsoliduje, a da onda eventualno u budućnosti može da razmišlja o nečemu drugom. Ali Junker nije računao na Bregzit, aneksiju Krima, dolazak Trampa na vlast, Erdoganovog hoda unazad. I sve to skupa je stvorilo jednu vrstu pritiska na Brisel da će se, ukoliko se zapostavi Balkan, desiti neki procesi. To je glavni motiv ove strategije da u posljednjoj godini mandata Evropska komisija ponudi perspektivu zemljama koje pregovaraju, kao okvir da se ti pregovori ipak nekuda kreću i da će do 2025. godine te zemlje koje pregovaraju završiti proces.
