Od tuge se crnjele žene, kao plodna zemlja. Za njima se crnjele i gore, u crnilo pretvarale se žive. Bila je to osveta prava, i u srcu sagorijevanje. Protest gora, bunt čovjeka. U buntu samospaljivanje – pjevao je o Crnoj Gori ruski pjesnik sa spomenikom u Podgorici. Onaj o kom tako malo znamo.
Nerazjašnjena smrt
Kada je 25. januara obilježeno osam decenija od rođenja Vladimira Visockog, ruski mediji objavili su rezultate velike ankete. Za stanovnike bivšeg Sovjetskog Saveza, pjesnik i muzičar rođen davne 1938. godine, najveći je sin njihove bivše domovine, nakon Jurija Gagarina, prije Maršala Žukova!
Nijedna pjesma Visockog nije zvanično objavljena do njegove smrti. Ipak, njegove riječi nijesu bile ignorisane. Sedamdesetih godina prošlog vijeka Visocki je bio prvi superstar komunističkog svijeta – sovjetska figura velika i važna kao Bob Dilan u Americi ili Serž Gejnzbur u Francuskoj.
Nostalgija je mač sa dvije oštrice. Sada mnogi popularnost Visockog pripisuju pijetetu prema prilično bezbrižnim vremenima svjetske velesile, koja se raspala osamdesetih, nakon njegove prerane smrti. Ima tu i neke kolektivne griže savjesti: jedan od najslavnijih Moskovljana preminuo je u 43. godini, za vrijeme Olimpijskih igara 1980. u svom gradu - pod nerazjašnjenim okolnostima. Zvanični izvještaj, da se „Visocki ugušio sopstvenim jezikom“, samo je rasplamsao legendu.
Običan čovjek
Visocki je bio sublimacija, apoteoza slovenske boemštine. Sin vojnika Crvene armije, porijeklom Jevrej, propali student, ženskar, pijanac od školske klupe, nesretni sin - koji je jednog dana iznenada zakucao na vrata Puškinovog pozorišta. Proslavljen kultnom predstavom „Galilejev život“, po tekstu Bertolda Brehta, od 1966. bio je žigosan etiketom protivnika režima. Jer, zamislite, što ima da se u Moskvi daje predstava o intelektualcu kog guši država!
Genijalnost Vladimira Visockog, manifestovana potpuno nesvjesno, bila je u tome da ga režim nije mogao „skloniti“. Nije postojalo nešto za što je mogao da bude okrivljen. Ili jeste? Za to što je bio običan čovjek!
Visocki nije bio opasan zbog toga što je kritikovao, već zato što je bio ideološki neuklopljiv. Njegove pjesme su „samo“ svakodnevne crtice iz života trudbenika, zapisi iz užegle kafane, kovitlaci fabričkog dima bačeni na papir. U njima je opjevan individualac, a kolektiv je potpuno i dosljedno ignorisan. Uz beskrajnu tugu i usamljenost čovjeka izgubljenog u tom beskraju, od Kamčatke do Istočnog Berlina...
O Crnoj Gori
Visocki je 1976. na pozorišnim daskama očarao kultni beogradski festival BITEF, a prije toga Pariz, Madrid... No, zbog sovjetskog režima nije smio da izvodi pjesme u inostranstvu. Niti je za njih iko znao van SSSR-a, prije pjesnikove smrti. Ipak, rijetki snimak recitacije Visockog nastao je na dunavskom ostrvu i arhiviran je tog ljeta u Beogradu.
Kao nadureni dječak, u boemski razdrljenoj košulji, sakriven pod šiškama i odveć predugim borama, Visocki je stiskao papir i drhtao nad vodom. Treperio je i glas, izgovarajući stihove Crnoj Gori.
- Bješe ono Crnogorac pravi, koji uspje do tridesete pasti. Malo mi je jednoga rođenja, rastao bih iz dva korijena - lomio je riječi Visocki, četiri godine prije smrti.
Tada je pjevao nekoj zemlji prvi put. Ne nekoj dalekoj fatamorgani, sluteći spaljenu pržinu iznad Morače iz koje će decenijama kasnije štrčati neobičan spomenik pjesnika sa gitarom... Nego uvijek i prije svega, pjevao je sebi i o sebi. Zato je Vladimir Visocki naš. I zbog toga pripada svim crnim gorama...
Stojan STAMENIĆ
FOTO: flick.com
