Poslije naglog skoka interesovanja za „pametne“ blokbastere i vraćanja sajberpanka na velika vrata fenomenalnim filmom „Blade Runner 2049“ bilo je samo pitanje vremena kada će Netfliks poželjeti da se oproba u skupim naučno-fantastičnim vodama. Prethodni uspjeh distopijskih serijala kakvi su „Black Mirror“, „The Man in the High Castle“ i „Philip K. Dick's Electric Dreams“ potvrdio je ovom gigantskom striming servisu da su gledaoci vrlo zainteresovani za mračne vizije budućnosti u kojima čovjekovo lice ne gazi čizma drugog čovjeka, nego - tehnologije.
Zveckanje miliona
Netfliksu nije bilo potrebno mnogo da pronađe savršenog konja za blokbastersku trku. Leta Kalogridis došla im je kao poručena nakon što je 15 godina lutala i čekala velike filmske producentske kuće da joj daju zeleno svjetlo za „R-rated“ adaptaciju romana „Altered Carbon“ („Digitalni ugljenik“, Ričard Morgan, 2002).
Netfliks je usuo enormnu količinu novca u desetodjelnu prvu sezonu serije „Altered Carbon“. U intervjuu za Holivud riporter Kalogridis nije željela da potvrdi informaciju da je na svaku epizodu utrošeno između sedam i devet miliona dolara, što je nenormalna količina novca za bilo koju TV produkciju, a kamoli za brucoški šou. Poređenja radi, to je više zelembaća nego što je potrošeno na tri sezone HBO hita „Game of Thrones“.
S druge strane, iako je kreatorka serije rekla da su „ove brojke neprecizne“, potvrdila je da je budžet serije bio jedan od većih, ako ne i najveći u istoriji Netfliksa. I kako da se ne nervirate ako ste fan Morganove knjige i/li SF žanra kada pogledate prvu sezonu i vidite da su silni novci utrošeni bezveze?
Digitalna svijest
No, krenimo redom. Radnja serije „Altered Carbon“ počinje 2384. godine. U 24. vijeku ljudi su pronašli način da digitalizuju svijest i prebacuju je u nova tijela koja se nazivaju „košuljice“ („sleeves“). Svijest se čuva u takozvanim „spremnicima“ („stacks“) u kičmenoj moždini. Čak i kada tijelo umre, čovjek ne doživljava „pravu smrt“ zbog toga što se njegov spremnik može prebaciti u drugu košuljicu.
Mnogi ljudi mogu da priušte da budu ponovo „učitani“, ali neki to ne žele. Pojedini nemaju snage da prolaze kroz cijeli proces starenja svaki put poslije nove smrti. Tu su i katolici koji vjeruju da njihove duše treba da budu na nebu i smatraju da je učitavanje smrtni grijeh.
Naspram njih stoje klasa veoma bogatih ljudi, koji čak imaju mogućnost da čuvaju kopije svojih umova, koji se redovno ažuriraju, što osigurava njihov opstanak, čak i u slučaju ako je spremnik uništen. Ova najbogatija klasa naziva se Met, što je direktna referenca na Metuzalema, najdugovječnijeg čovjeka iz Biblije.
Ubistvo besmrtnog
Prva sezona serije prati Takešija Kovača (Džoel Kineman), jedinog preživjelog Izaslanika („Envoy“), koji je probuđen nakon 250 godina u digitalnom zatvoru, gdje mu daju novu košuljicu – tijelo bivšeg policajca Elijasa Rajkera, da bi riješio slučaj pokušaja ubistva najbogatijeg i najstarijeg čovjeka u galaksiji, Lorensa Benkrofta (Džejms Pjurfoj).
Dok Kovač polako otpetljava detektivsku misteriju, gledaoci otkrivaju svijet budućnosti i postulate na kojima počiva duboko dekadentni, tehnologijom iskvareni 24. vijek. Prve četiri epizode pružaju uvid u univerzum koji vizuelno snažno podsjeća na univerzum „Blade Runner“, a istovremeno obećava priču koja će imati metafizičku dubinu i sjajno orkestriranu akciju, baš kao ovaj SF klasik ili trilogija „Matrix“ tandema Vačovski.
Međugalaktička putovanja, vještačka inteligencija, svijet virtuelne realnosti, bio-mehanički udovi, genetička poboljšanja i kloniranje su samo neki od naučno-fantastičnih motiva koji su se skladno uklopili u svijet serije „Altered Carbon“ – ali samo u prvom dijelu sezone. Na početku ovaj šou obećava distopiju-da-se-naježiš, fenomenalni esej o jednom procentu bogatih koji gaze ostatak svjetske populacije i pametnu detektivsku priču koja je začinjena sjajnim detaljem – ubijeni je živ zahvaljujući tehnološkoj doskočici, ali se ne sjeća posljednjih 48 sati i gori da pronađe ubicu.
Okretanje propelera
Seriji ne fali debele pucačine i golotinje i to je sasvim u redu na početku, zbog toga što scene seksa i akcije služe za nijansiranje likova i upoznavanje njihovih karaktera. Međutim, kako vrijeme odmiče, ni svi raskošni blejdranerovski vizuali ne mogu da nadomjeste osjećaj da ovakvi detalji samo služe za popunjavanje minutaže. Ipak, ni to nije največi zločin koji je počinjen tokom kreiranja ove serije.
Najgora stvar u vezi sa serijalom „Alter Carbon“ su likovi koji su bili vrlo uvjerljivi u romanu, a poprostačeni šupljikavim replikama i lošim kastingom. Džoel Kineman izvlači maksimum iz uloge Kovača, ali ne može da spasi ni njegov lik, ni seriju.
Desetodjelna sezona morala je da pokaže proces humanizacije brutalne mašine za ubijanje koja je van svog vremena i bez motiva da živi u ovakvoj budućnosti. Nažalost, do kraja serije ova „humanizacija“ pretvara se u gomilu patetičnih momenata koji će vam pretvoriti oči u propelere.
Kad smo već kod elemenata iritacije... Ko, dođavola, nauči kasting ekipu da odabere glumicu Martu Higaredu za ulogu detektivke Kristin Ortege? Gluma nula, energija nula, hemija sa svim likovima sa kojima se nađe u kadru – prekrižena nula. Higareda srozava čak i prve epizode, u kojima serija još liči na nešto, djelujući kao neko ko je zalutao na set i slučajno dobio ulogu. Pored nje i stolica sa nabacanom robom izgleda kao da igra kralja Lira u londonskom Glob teatru.
Kijamet plitkosti
Najsvjetlija glumačka tačka je Kris Koner u ulozi vještačke inteligencije koja održava hotel Raven, bazu Takešija Kovača. Koner je personifikovan kao Edgar Alan Po, ali u kom umjesto dubokog mraka raste beskrajno simpatična želja da upozna ljudsku prirodu i stekne prijatelje od krvi i mesa. Zahvaljujući ovom šarmantnom liku i njegovoj fascinaciji ljudima serija je živnula u pojedinim momentima, čak i u traljavoj drugoj polovini.
Kristin Lehman u ulozi Mirijam Benkroft i Džejms Purefoj kao njen suprug Lorens prilično ubjedljivo prikazuju kako besmrtnost može da pokvari čovjeka koji dekadencijom i besmislenom zabavom pokušava da unese malo energije u odveć predugi život. Nažalost, nije dovoljno razrađeno pitanje da li dobijanjem besmrtnosti ljudi gube ljudskost. Zbog toga bračni par Benkroft na početku djeluje zanimljivo i pomalo zastrašujuće, a na kraju desete epizode sasvim nebitno i plitko.
Šteta je što je serija u drugoj polovini podređena jeftinom akcijašenju i patetisanju. Koliko bi samo bila bolja da je kreatorka nastavila da niže sjajne momente iz prvog dijela. Na primjer, detalje kakav je kartanje Poa i drugih vještačkih inteligenicija koje održavaju različite biznise, a besmrtne ljude ne posmatraju kao bogove, već kao mašine za mužu novca koje će sigurno da nadžive. Ili momenat na zabavi Metova, gdje jedna od njih donosi zmiju u čije je tijelo učitala čovjekovu svijest. Uz veoma zlokoban osmijeh, ona govori da to nije etično, ali što da se radi – Metovi mogu da rade sve što im se prohtije.
Sve, ali mućak
Sjajan literarni predložak, metafizičke teme, sajberpank vizuali, blekmirorski strah od tehnologije i visoki budžet mogli su da učine ovu seriju jednom od najboljih 2018. godine. Međutim, zahvaljujući lošem kastingu, davanju prednosti vizuelnom i akciji umjesto dubini i smislu, Netfliksov šou pretvoren je unajobičniju krpljavinu.
Recimo da je „Altered Carbon“ imao sve sastojke za uspjeh. No, dobio je pogrešnog doktora Frankenštajna da ih ušije i napravi nezaboravno naučno-fantastično čudovište. Leta Kalogridis odlično je počela posao, a onda kao da joj je dosadilo da došiva nove djelove i samo je pustila svoje poluzakrpljeno, polurašiveno čedo da izađe u svijet. I na kraju od onog Uroborosa sa najavne špice serije, zmije koja grize sopstveni rep simbolišući vječnost, ostade samo jedno - vječno kajanje zbog toga što ste na ovakav projekat bacili skoro deset sati života.
Srđan IVANOVIĆ
FOTO: ew.com / forbes.com / indiewire.com / screenshot
