– Svoju karijeru, pravo da vam kažem, vidim kao jedno malo čudo. Da kompozitor iz jedne ovako male kulture ima publiku svuda po svijetu. To se nikada nije desilo. Sviram na Islandu, u Sibiru. Svaki put prije nego što izađem na binu, pitam menadžera ima li ikoga u sali jer mi je nevjerovatno da imam publiku u Krasnojarsku, Tomsku, Novosibirsku, Rejkjaviku, Čileu. Kad ono, stvarno svaki put sala bude puna i to vidim kao čudo. Možda se ono moglo desiti nekome drugom, ali kada se već dogodilo meni, uživam u tome i prihvatio sam da je to moj život.
Da li sada imate drugačije prioritete nego dok ste gradili svoju karijeru?
– Godinama su mi se svi prioriteti promijenili. Kada dobijete potomstvo, onaj djetinjasti egoizam koji je u vama živio, nekako preraste u takav egoizam da zapravo mislite na one oko sebe. Vjerovatno tada odrastete i prioritetima koje ste gajili promijeni se kurs. S takvom promjenom, mislim da sam drugačije počeo da doživljavam i stvari koje su mi se dešavale na poslovnom planu. Bilo mi je potrebno da ostanem na zemlji, da mi nešto čuva gravitaciju, pa sam i kao kompozitor za stvari koje napravim mislio da to nije ništa izuzetno, već sam na to gledao kao posao, kao i svaki drugi. Neko predaje u školi, neko je novinar, neko pravi cipele, a neko je kompozitor. To je moje zanimanje i ne vidim razlog da se od njega pravi nešto naročito i da se izdvaja od drugih profesija koje su podjednako važne. Takve stvari shvatite sa odrastanjem.
Osjećate li u bilo kom momentu umor od života muzičara?
– Možda ću se već sutra probuditi i reći sebi: “Hajde, dosta je Bregoviću“, otići u baštu i brati paradajz. Međutim, u odličnom sam periodu, dobro pišem, čak mislim da nikada nisam bolje pisao nego danas. Mislim da je za to zaslužna činjenica što sam nakon sveg ovog vremena ostao odmoran. U čitav opus “Bijelog dugmeta“ staje svega stotinu pjesama. Profesionalni kompozitori toliko napišu za godinu dana. Za tako veliku karijeru koju je naš sastav imao, to nije mnogo. Malo smo mi i snimali zbog tog strašno velikog poreza koji je bio na snazi za vrijeme komunista. Tek sam za vrijeme rata počeo da radim i to zato što sam bio na to prinuđen, ali sam isto tako, uživao u tome. Sada mi se isto radi. Moji asistenti dolaze u pola devet na posao i u pet idu kući. Kada pogledate istoriju, svi umjetnici imali su radno vrijeme kao sav normalan svijet. Nije to ono kako ljudi zamišljaju, da li mi je došla muza kada sam se probudio, da li je naišao zalazak sunca itd. Ne, to je rad kao svaki drugi.
Šta je vaša muza?
– Nisam nikada mislio o tome. Talenat vam je kao pasta za zube. Ako nemate vremena da je pritisnete, ništa neće izaći napolje. Rad je tu da probudi talenat.
Imate li baštu i da li vam je to hobi kada niste na nastupima?
– Stvarno imam veliku baštu i tamo gajim krompir, luk, kupus, krastavac, kelj. Ja sam dijete donje srednje klase, kada sam bio mali, sve moje babe i dede bili su na selu. Nisam ja neki uobražen urbani tip, mada sam rođen na periferiji Sarajeva. Uvijek sam imao baštu, čak i u Sarajevu, i vuklo me je da berem. Sada gledam svoju baštu i više ničega nema, osim mušmula. Mislim da je to najveća radost za nekoga ko gaji biljke, da kada sve prođe i padne snijeg, ima makar mušmula unutra.
Da li promjena prioriteta za vas podrazumijeva i sve veće okretanje porodici u ovoj životnoj fazi?
– Navikli su već da sam ja otac na službenom putu i nije neophodno da provjeravaju da li sam tu svakog dana. Koliko sam od života naučio, to je da su majke neophodne djeci, a očevi ne znam tačno čemu služe, ali vidim da služe nečemu. Još nisam ustanovio to.
Kako s današnjim iskustvom gledate na brak?
– Treba se ženiti. Svako će na svoj način dotjerati svoj brak da funkcioniše onako kako mu odgovara, ali svakako treba to uraditi. Morate imati nekoga u životu da napravi ravnotežu, da vam život ne pretegne na neku stranu. Brak i porodica tome služe. Da postoji nekakva gravitacija, a to posebno važi u zanimanjima kao što je moje. Inače, krene da vas ta gravitacija napušta.
Uvijek ste ponosno govorili o svojim počecima i odrastanju, čak i o djelovima koji nisu bili najlakši. Da li vas je slava promijenila u odnosu na tog mladića?
– Imao sam priliku da dvaput krenem od početka. Vjerovatno sam u tom prvom navratu bio jedna od tih razmaženih budala. „Bijelo dugme“ imalo je zabranu makar u deset najboljih hotela u staroj Jugoslaviji. To je bio pravi rokenrol. Kada sam počinjao drugi put, nisam više imao potrebu za takvim iživljavanjem, već su me bile prošle takve bubice. Taj drugi početak je najveća stvar koja je mogla da mi se dogodi u životu. Ta druga šansa uticala je da više ne pravim iste gluposti. Pravio sam možda neke druge, ali makar ne one iste s početka. Prilika da ponovo krenete ispočetka ne ukazuje se svakome i zato sam je toliko cijenio.
