Piše: Vladimir MARAŠ
Kao jedan od onih koji u porodici ima primjerak slične dosljednosti u obratnom smjeru (čist ekavski, doduše, bez PR aktivnosti), pitam se bez ijedne loše namjere - da li je normalno da nas o morskim i primorskim svečanostima u Crnoj Gori obavještavaju predstavnici turističkih organizacija naših opština na tečnom ekavskom izgovoru?
Da li je normalno da se u crtanim filmovima negativci predstavljaju na čistom ijekavskom, a ostatak podjele na ekavskom - u bioskopu u Crnoj Gori? Da li je normalno da nam se većina televizijskih „well known“ psihologa, doktorki i pripadnika drugih zanimanja preko sredstava javnog informisanja obraćaju na ekavskom?
Hm, da je obratno, digla bi se dževa o skrivenim antisrpskim namjerama... Zluradi bi pomislio i da se radi o namjernom i svjesnom promovisanju crnogorskog kao „nadjezika“. Da budem precizan do kraja i da me neko slučajno ne shvati pogrešno - znam da to u kontra slučaju u Srbiji, ne bi bilo moguće.
Zbog toga glavno pitanje glasi - da li više poštujemo tuđe ili definitivno ne poštujemo sebe?
„Letnje svečanosti u jednom od najlepših gradova na primorju...“„Praznik mimoze doveo je u ovaj prelepi grad stotine posetilaca...“I tome slično. Nije logično.
Što se mene tiče, suštinski pozdravljam zapošljavanje profesionalaca - stranaca, ljudi od znanja i reputacije, koji angažovanjem mogu da unaprijede kvalitet unutar svake struke (posebno za one deficitarne kadrom) u Crnoj Gori.
Dodao bih i to da, osim redovnog angažmana, obavezan dionjihovog posla treba da bude i obučavanje našeg kadra, da bi kasnije bio osposobljen da preuzme te pozicije. Igrom slučaja znam da se posljednjih godina mnogo ulaže u PR i da postoje razne radionice u kojima se mogu steći sasvim dobra znanja iz ove oblasti. Zašto za te ljude nemapreviše šansi i prostora, a ima za uvoz kadra, možemo samo da nagađamo.
* * *
U Crnoj Gori postoji pedeset pet (55) političkih partija na više od 600.000 stanovnika. Na to treba da se nadoveže opšta slika koja nam sugeriše način na koji funkcionišu i kako sve te partije pribjegavaju istom, protivzakonitom modelu raspodjele funkcija (čitaj: plijena).
Koliko znam, direktorska mjesta javnih preduzeća su ona za koje treba da se raspisuju konkursi i primaju najbolji. No, ne libi se niko da kaže da su se partija X i partija Y dogovorile da jedna uzme Vodovod, druga Katastar, prva Komunalno, druga mjesto direktora muzeja ili biblioteke, i tako ukrug. Dok se ne namire. Čekaj, majku mu...
Jesmo li svi mi budale pa to prolazi tek tako, kao jedna od redovnih vijesti? ‘Alo, to tako ne smije da se radi u državi u kojoj funkcionišu zakoni. Funkcionišu li? Vjerujem da će vam, poštovani čitaoci, u narednom periodu na nos izaći izraz „kronizam“, vrlo primjenljiv na naše uslove u ovoj fazi razvitka demokratije.
Elem, definicija i njegove osnovne karakteristike ukratko izgledaju ovako: kronizam je ustaljeni sistem funkcionisanja pri dodjeli poslova prijateljima i kolegama, naročito u politici, između političara i pojedinaca ili organizacija koje ih podržavaju, a valja očekivati da prijatelj kojem se namješta namještenje nema potrebne kvalifikacije za radno mjesto.
Kronizmu su najpodložniji državni zvaničnici, s obzirom na to da troše novac poreskih obveznika.
A glavno... Ekonomske i socijalne troškove ove pojave snosi društvo. Kronizam nesumnjivo donosi smanjenje poslovnih mogućnosti za građane. On hrani sam sebe, dakle samozapočinje začarani krug „kulture kronizma“.
Može biti spriječen samo sveobuhvatnim, efikasnim i prinudnim Zakonikom o osposobljenim državnim tijelima, spremnim na iskorjenjivanje ove pojave, uz podrazumijevajuću političku volju nosilaca državne vlasti. Svaka sličnost sa aktuelnim izbornim procesima u Crnoj Gori je slučajna. Lepo vam kažem.
