POBJEDA: Kakvu je ulogu u razumijevanju ratova iz devedesetih odigrao Haški tribunal? Zašto ga neki hvale, a neki kritikuju? Da li je još rano da se donose ocjene o njegovim učincima?
TROMP-VRKIĆ: Mislim da će trebati vremena da se učinci rada Tribunala u potpunosti sagledaju. Preliminarne ocjene zasnovane na utiscima i vlastitim iskustvima onih koji su bili dio ovog procesu su važne, ali nijesu dovoljne. Jer za definitivnu ocjenu će trebati još puno ozbiljnih naučnih istraživanja, da se vidi što se istražuje, prema kojoj metodologiji i prema kojim standardima uspjeha.
I nakon četvrt stoljeća od osnivanja Haškog tribunala, jasno je da je mir morao biti moguć bez pravde. Jer koliko god da je od 161 optuženika na kraju osuđeno, to nikako nije reprezentativno za zločine koji su počinjeni od 1990. do 2001. u pet oružanih sukoba od Slovenije do Makedonije. Žrtve svakodnevno sreću počinioce koji slobodno žive na istom području na kojima su činili zločine. I bez obzira što se suđenja za ratne zločine nastavljaju na nacionalnim sudovima, mnogim počiniocima se nikada neće suditi.
Što se tiče suđenja za ratne zločine i utjecaja na proces pomirenja, nema nikakvih naznaka da su suđenja i presude imale pozitivan utjecaj na međuljudske i međuetničke odnose u postkonfliktnim društvima Hrvatske, BiH, Kosova ili Makedonije. Svaka oslobađajuća presuda je imala upravo suprotan efekat i otvarala jestare rane kod žrtava. Svaka osuđujuća presuda je otvarala pitanje povezanosti individualne s kolektivnom i državnom odgovornošću. Dobar primjer za to je posljednja presuda Tribunala bosanskohercegovačkim Hrvatima, koja je povezala zločine Hrvata iz Herceg Bosne s političkim vrhom u Zagrebu imenujući ratnog predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana kao člana Udruženog zločinačkog poduhvata. To je dovelo do velikih negodovanja u Hrvatskoj i negativnih ocjena i neprihvaćanja presuda Tribunala.
Gdje tu ima prostora za pomirenje? Ja kao politolog smatram da nema mira bez pravednog mirovnog sporazuma. Da je Tribunal odradio najbolji posao što je mogao, to neće promijeniti Dejtonski sporazum koji je zamrznuo teritorijalno podjelu BiH po etničkom principu i time legalizirao postojanje Republike Srpske, čije je stvaranje rezultat masovnih zločina nad Bošnjacima.
Sažetak moje preliminarne evaluacije je da se rad Tribunala treba prevashodno ocjenjivati prema njegovim pravnim dometima - tj. broj optuženika u odnosu na broj žrtava, kvaliteta optužnica, konsekventna primjena pravnih teorija u optužnicama, dosljednost presuda i kazni. Proces pomirenja treba ostaviti drugim institucijama koje imaju i finansijska sredstva i institucije da se time bave. A što se pisanja povijesti tiče, krivični sudovi to ne mogu niti trebaju raditi.
POBJEDA: Vi u tekstu koji je objavila Pobjeda, kao i bivši tužilac Džefri Najs u Jutarnjem listu, tvrdite da je Haški tribunal sve ovo vrijeme u stvari bio na strani Srbije, dok Beograd i predstavnici Srba svuda u regionu tvrde suprotno. Hoćete li to kratko argumentovati?
TROMP-VRKIĆ: Na prvi pogled veliki i možda najveći uspjeh Tribunala je što je uopće osnovan. Kad je u maju 1993. godine Savjet sigurnosti jednoglasno usvojio prijedlog za osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ili pojednostavljeno Haškog tribunala – ovo je doista bio veliki pomak u funkcioniranju UN, jer bilo kakva slična inicijativa u vrijeme Hladnog rata bi bila nemoguća. Ovo je isto takobilo kratkotrajno, ali značajno razdoblje početkom devedesetih saradnje Moskve, odnosno Borisa Jeljcina sa Zapadom, pa tako Rusija nije upotrijebila pravo veta kao jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti da zaustavi osnivanje Tribunala.
Međutim, ako se dobro proanaliziraju okolnosti u kojima je Tribunal osnovan, onda se vidi da je od samog njegovog osnivanja on pogodovao Srbiji.
On je osnovan nekih tri tjedn nakon što je srpska strana kao jedina strana odbacila Vens Ovenov mirovni plan za Bosnu i nastavila sa osvajanjem teritorija koje bi spojile srpske teritorije u Hrvatskoj, BiH (npr. Posavski koridor na sjeveru Bosne i koridor uz rijeku Drinu na istoku uz samu granicu sa Srbijom).
Poslije neuspjeha Vens-Ovenovog mirovnog plana, pritisak javnog mnjenja u važnim zapadnim zemljama na svoje nacionalne vlade da vojno interveniraju i spriječe daljnje zločine nad Bošnjacima raste i umjesto da vojno interveniraju – međunarodna zajednica osniva preko Vijeća sigurnosti Tribunal. Time se izbjegava pritisak javnosti da se vojno intervenira protiv srpskih oružanih snaga.
Osnivanje Tribunala je pozdravljeno od strane liberala diljem svijeta koji su se zalagali za humanitarne intervencije u cilju zaštite ljudskih prava i života nevinih žrtava. Međutim, odgađanjem intervencije se kupovalo vrijeme, jer srpska strana niti nakon osnivanja Tribunala nije odustala od daljnjih teritorijalnih osvajanja.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)
