Lucern, Švajcarska, juli je 2005. godine.
Na ručku, poslije rasprave na jednom od međunarodnih skupova PER - Projekat o etničkim odnosima - a tema je bila Kosovo i njegovi susjedi (sjećam se, Ferhat Dinoša i ja smo tu ispred Crne Gore), sjedimo svi "Kosovari“ zajedno, pričamo neobavezno, šalimo se, da se bar za trenutak odmorimo od teških tema i muka kroz koje prolazimo... i pitam Hašima Tačija: "Hašim, reci mi, kako ovaj moj kum govori albanski?“ "Bolje nego ja“, odgovori Tači - i svi se smijemo, i Oliver se smije ...
Još sam se šalio kako nije čudo što albanska većina "ima problema“ sa Srbima... Uvijek je problem, rekao sam, kada Srbe vode Crnogorci... (Oliver je Ivanović iz Kuča, naravno. Njegov otac Bogdan kumovao je mom ocu, u Đakovici, 1961.) I tome se smijemo, jer svi znamo koje "Crnogorce“ možemo pomenuti kao primjere tog istorijskog "pravila“...
Poslije sam Oliveru kazao, dok šetamo uz jezero - nismo se vidjeli toliko godina - (vrlo) naivno, vjerovatno, kako treba da se mane Beograda i kako treba da bude, da je sreće, ministar inostranih poslova ili, recimo, potpredsjednik budućeg Kosova, jer Beograd nikad nije razumio Kosovo, niti pomogao, niti će...
Ne vjeruje, naravno, da je to ozbiljno i realistično što govorim i ja mu ne zamjeram: on to živi, a ja gledam sa strane - razlike su neminovne. Bilo bi drago našim očevima kad bi mogli da znaju da smo zajedno i da razgovaramo, saglasni smo, bar to. Toga se samo sjećam, i bude mi žao, dok razmišljam kako su Bata Bojovog sina i brata Miroslava i Natalije mučki ubili u Mitrovici.
Bio sam u Beogradu, nedavno, na samom kraju oktobra prošle godine, jednim tužnim povodom.
Hodam, poslije, gradom koji sve manje liči na mjesto u kojem sam se prvi put "bavio politikom“, u ono smutno vrijeme koje je prethodilo raspadu Jugoslavije, i na kiosku vidim NIN sa Oliverovim licem na naslovnoj strani. Pišem mu, odmah, kako sam pročitao i kako su to dobre teze. Da se vidimo, tu sam, kuckam u mobilni, i stiže mi odgovor, odmah, "Skočio sam do Šapca... vraćam se kasno večeras, pa možemo na piće ujutru“. Eh, ja večeras moram natrag u Rim, odgovaram, ostajemo u kontaktu...
Od svega što se u mnogobrojnim komentarima čulo ili pročitalo o Oliverovoj pogibiji i posljedicama, najuvjerljivije, i najtužnije, istovremeno, zvuči komentar da njegova smrt neće ožalostiti većinu ni u Srbiji, ni na Kosovu. To je najbolja dijagnoza situacije, na mučnoj relaciji Beograd – Priština, u kojoj su umjereni i razumni ljudi ili ućutkani, ili marginalizovani, ili, ako politika zastrašivanja i socijalnog i političkog izopštenja ne uspije, likvidirani, kao sada Oliver Ivanović.
Oliverova smrt će malo toga promijeniti, bojim se. Ušančeni su ekstremisti i teški zli nacionalisti, na obije strane, sa operativcima "na terenu“ (čitaj: mafijom i ubicama, krupnim i sitnim), podrškom sa svih strana, povezani najprizemnijim interesima, koji se pastvi i pučini prodaju kao odbrana svetih nacionalnih interesa.
Dogovora nema, niti ga - istinskog iskrenog dogovora - može biti, jer se takvoj političkoj i ideološkoj matrici dogovori i rješenja mogu samo nametati i nametnuti. A onda takav dogovor i nije dogovor, već neprijatno nametnuto stanje, krajnja nužda, dakle, kojoj se čeka prva (ne)prilika da se ugrozi, oburda i eliminiše.
Sve su zemaljske i one sile koje se pozivaju na nebeske veze upregnute da se ne dozvoli ,,izdaja“, a aktuelne se vođe, vidjeli smo to i nedavno (i među popovima je opasno kada Crnogorci pregone i prednjače u "srbovanju“ i drugim ekstremnim sportovima), više plaše te kletve i prozivke, nego suda i sudbine onih koje ,,brane“ na Kosovu, a i šire.
Pregovori u Briselu su prekinuti, za sada. Kada budu nastavljeni - a Ivanović je, jasno je to, prinijet kao žrtva nečijoj potrebi da se taj proces uspori, ugrozi ili obustavi, čak - ostaće nepoznanica što i kako mogu proizvesti, ako u štabovima i maticama nacionalnih politika Beograda i Prištine nema spremnosti, volje i hrabrosti da se učine istinski pomaci, promjene i ustupci.
Aktuelna, a naslijeđena politička logika i (ne) kulturni obrazac je jasan: jedni bi da podijele teritorije, ili da ih zamijene, računajući da drugi mogu na to pristati, ako im se priprijeti i pokaže pesnica, posebno, a da za uzvrat dobiju promjenu granica ili "ujedinjenje istorijskih teritorija“. I obrnuto.
Prije toga treba pokazati da su svi modeli, opcije i rješenja nedjelotvorni, iscrpljeni i pogrešni i da logika nasilja i prisile predstavlja zakon ovih prostora - jedini, neporecivi i nepromjenljivi. Zato se Oliver opasno i nepopravljivo zamjerio: zamislite, rekao je, pored drugih hrabrih stvari, da je za kosovske Srbe glavni grad Priština, a ne Beograd!
E ne može tako, i neće, jer to ruši rezon postojanja jednog nacionalizma koji je spreman da zaboravi, uništi i odbaci interese ljudi koje tobože čuva i brani. Zato je, nažalost, smrt Olivera Ivanovića logična u ovom poretku stvari i ljudi, u zaboravljenoj i prebrisanoj istoriji, u kojoj su malobrojni čitali "Pjesme Ali Binaka“ našeg Radovana Zogovića (rođenog u Peći, baš kao i Oliver) i slične subverzivne misli i svjedočanstva.
Da smo se tog 30. oktobra sreli, sada mogu da "naknadno pametujem“, Oliveru sam mislio da kažem kako je jedini održivi način da Srbija "zadrži“ Kosovo i zaista sačuva ljude i narod za koji toliko brine - zvanično i neuspješno - da se formira zajednica dvije nezavisne države, koje bi onda, sa recipročnim garancijama i sistemom zaštite prava i kulture nacionalnih/ etničkih zajednica (Srba na Kosovu i Albanaca u južnoj Srbiji), zajedno radile na evropskoj agendi - jer se, danas, bar u tome, i bar retorički, slažu političke elite u Prištini i Beogradu.
Tako bi se, pored ostalog, uticalo na stabilnost i cjelovitost cijelog Regiona, a prvenstveno BiH i Makedonije, da ne pominjemo jasno i definitivno stavljanje ad acta scenarija koji mnogi ne žele ni da pomenu - "ujedinjenje etničkih teritorija“ - jer bi to vodilo u novi balkanski ratni sukob nesagledivih posljedica. Pohvalio bi on, vjerovatno, opet, moju upornu naivnost kada je o državnim i međudržavnim pitanjima riječ, a ja bih pokušao da mu ponovim kako naša balkanska zbilja traži upravo ovakva "naivna“ rješenja.
Ili rješenja nema - mimo pucanja i kukanja, zločina i leleka. Ali, ne mogu više ništa reći Oliveru Bogdanovom, jer je i on životom platio jednoj tužnoj i ružnoj istoriji.
