Protesti i udari: Mitinga i protesta u proteklih dvadesetak godina bilo je u svim crnogorskim gradovima, najviše u Podgorici. Neki su bili mirni, neki rušilački. Bilo je i pokušaja državnih udara. Zajedničko im je da je većina onih najžešćih demonstracija bila ,,pogurana“ sa strane, uz domaće ,,izvođače radova“, koji su uvijek za tuđi račun rušili vlastitu državu. Istorija nasilnih pokušaja svrgavanja vlasti za proteklih dvadeset godina ponovila se tri puta. Po istoj matrici, isti akteri iz prosrpske opozicije žestoko su nasrtali na crnogorske institucije uz obilatu pomoć centara moći iz nekih drugih država. Efikasnom akcijom policije spriječeni su da ostvare svoj naum, ali je kasnija reakcija nadležnih institucija bila mlaka, pa su nakon konsolidacije iznova kretali u ponovne pokušaje rušenja svoje države. Jedan od tih nemilih događaja desio se 14. januara 1998. godine.
Riječ je o rušilačkim demonstracijama u Podgorici pristalica Momira Bulatovića i njegovog koalicionog partnera prof. dr Božidara Bojovića, čelnika Narodne stranke. Izričiti nagodavac Slobodan Milošević naredio je da krenu ka Vladi Republike Crne Gore i izvrše klasičan državni udar, kako bi spriječili inauguraciju novoizabranog, proevropskog, predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, čovjeka koji je uspio da napravi otklon od Miloševića i da politički preživi. I pobijedi na predsjedničkim izborima. Crna Gora je toga dana, uoči Đukanovićeve inauguracije, bila na ivici građanskog rata.
Po nalogu „velikog vožda“: Beogradskom „velikom voždu“ nije se svidjelo da mu Crna Gora izmakne iz ,,bratskog zagrljaja“, pa je primijenio već oprobani recept – „događanje naroda“. Domaće izvođače tog prljavog posla našao je u Bulatovićevom SNP-u, Bojovićevoj NSS, NS i još nekim prosrpskim strankama i demonstracije za rušenje države mogle su da počnu već 12. januara. Sve je bilo unaprijed isplanirano. Zapaljivi govori tokom tri dana protesta povećavali su nervozu, tenzije i količinu mržnje okupljenih demonstranata prema Đukanoviću i, još više, prema onome što je njegova politika personifikovala - ideji da Crna Gora o sebi odlučuje.
Kulminacija se desila 14. januara kada su propali „pregovori“ sa medijatorom Radojem Kontićem, tadašnjim predsjednikom Savezne vlade SRJ i kada je oko 18 sati Momir Bulatović sa stepenica Skupštine Crne Gore vatrenim govorom pozvao okupljene na ,,mirnu šetnju“ do zgrade Vlade. Počeo je juriš na crnogorske državne institucije. Dvije kolone iz različitih pravaca krenule su ka Vladi. Treća kolona, koja je krenula u pravcu Pobjede i RTV Crne Gore nije mogla da probije kordon policije. Demonstranti su zatim zasuli kamenicama policiju koja je obezbjeđivala prostorije Vlade, a jednom policajcu su oduzeli automatsku pušku. U zgradi Vlade u tom trenutku nalazio se Milo Đukanović, neki članovi njegovog kabineta i rukovodstvo DPS-a.
Iako je Momir Bulatović pozvao građane da krenu put Vlade, pred zgradom mu se gubi svaki trag. Jake policijske snage su u tom trenutku upotrijebile suzavac, koji je natjerao razjarenu masu na povlačenje. Nekoliko hiljada demonstranata, nakon toga, zabarikadiralo se - koristeći vozila, kontejnere, pripremljene balvane - u centru grada, neposredno ispred Skupštine. Palili su automobile, lomili izloge, pljačkali radnje.
Na kordon policajaca koji su se približavali barikadama bačena je bomba od koje je tridesetak policajaca ranjeno, a četvorica teže. Čuli su se i sporadični pucnji po gradu. U žestokim sukobima više hiljada demonstranata i crnogorske policije povrijeđeno je 45 policajaca i deset građana. Sudskog epiloga nije bilo, a akteri ovog rušilačkog pohoda na državne institucije nastavili su da obavljaju svoje političko djelovanje za istog nalogodavca i sa istim ciljem – po svaku cijenu zaustaviti put Crne Gore ka nezavisnosti i Evropi.
Nenaučena lekcija: Možda baš zbog toga lekciju nijesmo naučili, pa nam se istorija ponavljala – deset godina docnije. Kada je Crna Gora 9. oktobra 2008. priznala nezavisnost Kosova ponovio se isti scenario sa nepromijenjenim domaćim učesnicima i beogradskim mentorima i inspiratorima. Ponovo se dešavaju rušilačke demonstracije prosrpskih stranaka, koje je ovoga puta predvodio Andrija Mandić, lider SNS-a, koji je prethodno sa tog mjesta smijenio dr Božidara Bojovića. Cilj je bio ,,rušenje režima, referendum za stvaranje zajedničke države sa Srbijom i poništenje odluke o priznanju Kosova“.
Kulminacija se desila 13. oktobra. U žestokim sukobima sa policijom povrijeđene su 34 osobe, među kojima 23 policajca. Policija je privela 28 osoba. Na mitingu u Podgorici govorio je i mitropolit Amfilohije, koji je nakon skandiranja „izdaja, izdaja“, okupljenima poručio: ,,U pravu ste. To je najsramnija izdaja Crne Gore“.
Pogled iz „Kristala“: I treći protest, sa istom matricom, na istom mjestu i istim domaćim ,,izvođačima radova“ na rušenju vlastite države desio se u noći 24. oktobra 2015. godine. Meta je takođe bila ista – Milo Đukanović i njegovo opredjeljenje ka evroatlantskim integracijama. Ali, ovoga puta, Mandić i društvo bili su podržani, promijenili su inostranog gazdu. Umjesto „nejakog“ i u ovom trenutku za njih nezainteresovanog Beograda, novi mentor im je postala daleko moćnija Rusija, koja je po svaku cijenu željela zaustaviti put Crne Gore u NATO. Protesti DF-a ispred zgrade crnogorskog parlamenta prekinuti su pošto policija nije prihvatila ultimatum lidera Fronta da oslobodi prolaz njihovim poslanicima da uđu u parlament. Prethodno je tadašnji predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić pozvao poslanike DF-a da u zgradu Skupštine uđu na sporedni ulaz, ali je Predrag Bulatović insistirao da uđu na glavni ulaz. U jednom trenutku, poslanik DF-a Slaven Radunović saopštio je da se Krivokapić ne javlja na telefon i poručio da će čekati svega 10 minuta i da više neće moći da kontroliše masu. Nakon toga demonstranti su na policijski kordon bacali kamenice, flaše, molotovljeve koktele, baklje i petarde i srušili dio zaštitne ograde. Policija je odgovorila suzavcem i šok bombama, poslije čega su se okupljeni razbježali i sukobi policije i demonstranata nastavljeni su u okolnim ulicama. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević obavijestio je javnost da je tokom nereda povrijeđeno 15 policajaca, od kojih jedan teže, a da je 24 građana zatražilo ljekarsku pomoć, najvjerovatnije zbog dejstva hemijskih sredstava koje je policija koristila za rastjerivanje demonstranata.
Privedeni su poslanici DF-a Andrija Mandić i Slaven Radunović koje je policija, dok su još trajali sukobi na podgoričkim ulicama, te noći pronašla u restoranu „Kristal“ u Podgorici. Osnovni sud u Podgorici prošle godine oslobodio je krivice Mandića i Radunovića. Četvrti pokušaj nasilne smjene vlasti i izazivanja krvoprolića u Crnoj Gori istih aktera i istih stranih inspiratora i finansijera spriječen je brzom efikasnom akcijom državnih organa u izbornoj noći 16. oktobra 2016. Protagonistima je u toku suđenje za pokušaj terorizma pred Višim sudom u Podgorici, iako neki od glavnih igrača nijesu dostupni crnogorskim sudskim vlastima. Da li će ishod suđenja obustaviti ponavljanje loše prošlosti?
