Piše:
Marija Ivanović
Kada je režiser Giljermo del Toro imao šest godina prvi put je gledao film „Čudovište iz Crne lagune“ („Creature from the Black Lagoon“, Džek Arnold, 1954). Ni tada, ni godinama kasnije, kada se vraćao crno-bijelom klasiku naučne fantastike nije mogao da prihvati činjenicu da čudovište na kraju nije dobilo djevojku. Nekoliko decenija kasnije jedan od najvećih zaštitnika i zaljubljenika u čudnovate stvorove odlučio je da učini nešto povodom toga.
Del Toro je ispravio kosmičku nepravdu režirajući film „Oblik vode“ („The Shape of Water“). Čudovište i djevojka konačno su dobili svoje „i živjeli su srećno do kraja života“, a filmofili nešto najljepše što čovjek može da doživi predajući se kinematografiji – beskrajnu zahvalnost zbog toga što mogu da postanu svjedoci tolike magije na velikom platnu.
Magični realizam
Jedan od najboljih komentara o „Obliku vode“ dao je režiser Kevin Smit. Poslije gledanja Del Torovog filma tvitovao je: „Kad pogledam nešto ovoliko lijepo osjećam se glupo zbog toga što sam ikada u životu nazvao sebe režiserom.“ Nešto slično mogu da kažu i gledaoci kojima se dopalo ovo ostvarenje. Poslije uranjanja u Del Torov magični realizam, morate se osjetiti budalasto zbog toga što ste svakakve gluposti u životu nazivali filmovima.
„Oblik vode“ funkcioniše na toliko mnogo nivoa, da nema vajde od prepričavanja radnje. Gotovo je neshvatljivo kako se Del Toro nije prosuo snimajući ovu romantičnu, komičnu, hororističnu, fantazmogoričnu, bizarnu bajku za odrasle sa elementima hladnoratovskog noara i mjuzikla, u čijem je fokusu melanholična priča o kraju usamljenosti i početku ljubavi nijeme djevojke i čovjeka-sirene.
Da ne govorimo o fenomenalnim sporednim likovima, kroz čije je intimne priče Del Toro dao komentar i o rasizmu, homofobiji, nasilju muškocentričnog svijeta, šovinizmu i istinitosti čuvene misli Danila Kiša (ovdje oličenoj u liku jednog Rusa koji je izdao državu, ali ne i sebe): „Bolje je biti među progonjenima nego među progoniteljima.“
Skladna cjelina
Zvuči šizofreno kada se opiše na papiru, zar ne? Ipak, „Oblik vode“ zaista čine svi ovi „bućkurišni“ elementi, koji izgledaju raskošno zato što su ukroćeni beprekornom vizijom Del Tora, hipnotišućom fotografijom Dena Laustsena i kompozicijama magičnog Aleksandra Despla. Kakve boje, kakve melodije... Kakva glumačka ekipa predvođena predivnom, eteričnom, nadzemaljski unikatnom Sali Hokins, majstorski monstruoznim Majklom Šenonom u roli bajkolikog negativca i vrcavim, samoparodičnim Ričardom Dženkinsom i Oktavijom Spenser. Kakva nenasilna, milozvučna poniranja u najdublje kutke sopstva.
Kažu da pisac ne može da bude dobar ako nije predan i strastven čitalac. Isto važi i za režisere: najbolji među njima su ujedno najpažljiviji i najstrastveniji gledaoci. Del Toro je baš takav. Gledajući njegove filmove, od horora preko SF naslova do gotskih drama, uvijek imate osjećaj da je pred vama rad čovjeka koji se zabavlja igrajući se različitim referencama, baš kao dijete sa gumenim igračkama u kadi punoj vode. No, u filmu „Oblik vode“ režiser je uspio da prevaziđe sebe miksujući naizgled sasvim nepovezane filmske elemente u skladnu cjelinu.
Dok budete gledali ovaj film razmišljaćete o „Čudesnom svijetu Amelije Pulen“, „Stvorenju iz Crne lagune“, „Ljepotici i zvijeri“ Žana Koktoa, napetim hladnoratovskim trilerima, grčkim mitovima, omiljenim bajkama iz djetinjstva... pa čak i o pjesmama Edgara Alana Poa, naročito o dva najtužnija stiha koja je ikada zapisao: „I sve što sam volio / volio sam sam“.
Oda usamljenicima
Del Toro je napisao ljubavno pismo svim osobama koje se osjećaju kao beskrajni usamljenici, uspijevajući da ulovi onaj najužasniji oblik samoće, kada čovjek ima ljude pored sebe - a i dalje se osjeća kosmički usamljeno. Zatim, kada je uspio da pokaže kako to izgleda kada su osobe „zajedno same“, Del Toro se pretvorio u čudovišnog romantika.
Zapanjujuće je kako je režiser uvjerljivo prikazao rađanje ljubavi između nijeme djevojke i vodozemnog čovjeka. Njihov odnos mogao je da djeluje smiješno, tragično neuvjerljivo s obzirom na to koliko je apstraktan. Ipak, fenomenalni dizajn amfibijskog čovjeka i sitni detalji kojima je izgradio lik neobične djevojke omogućili su Del Toru da uvjeri gledaoce da je ova bizarna fantazija dio najčistije realnosti – i to bez ijedne jedine riječi. Jer u filmu „Oblik vode“, ljubav ne govori. Ona samo pliva krvotokom. I tjera i vas da zaplivate. I prepustite se filmu, iako ne znate gdje može da vas odnese, baš kao voda - ili poezija.
Del Toro je već osvojio nekoliko važnih nagrada za „Oblik vode“, od Globusa do Zlatnog lava u Veneciji. Koliko god ih film uzeo, svaka će biti zaslužena i nijedna neće biti dovoljna. Nemoguće je dovoljno nagraditi čovjeka koji je autorskim filmom uspio da vam stvori osjećaj kao da plutate u vodi, konačno u spokoju sa ovako ružnim svijetom. Konačno nečiji i svoji. I nikada više zajedno sami.
Ocjena: 10/10
Režija: Giljermo del Toro Uloge: Sali Hokins, Dag Džouns, Majkl Šenon, Ričard Dženkins, Oktavija Spenser Trajanje: 123 min
FOTO: ew.com / latimes.com
