Piše: Mario ĐUROVIĆ
Prvi semestar na Ekonomskom fakultetu u Splitu, katedra “Opća ekonomija” kaže; “Investicija u stranoj zemlji se brani vojskom”. Da li možemo očekivati vanjsko-političko miješanje Srbije u riješavanje Crkvenog pitanja Crne Gore a koje mora biti riješeno po standardima Europske Unije? Nedavna pośeta Ministra vanjskih poslova Srbije g. Dačića nas uvjerava da ne moramo ali takva smo obećanja i prije čuli pogotovo od 1916. do 1918. godine kad nas je srpska komanda uvjeravala da su Jadranske trupe tu da čuvaju mir u Crnoj Gori. Kakav je to mir bio narušen osim što je strana vojska nezakonski pod izlikom mira okupirala Crnu Goru i tim aktom narušila mir u ionako oslabljenoj ali suverenoj državi.
Pukovnik u mantiji: Danas pukovnik u mantiji g. Risto Radović kune, proklinje svakog ko izdaje srpstvo i Kosovo samim time idelogiju Velike Srbije u kojoj nema mjesta za Crnu Goru. Pa se pitam što se ne preseli na voljeno Kosovo i tamo brani svoja mišljenja, što Pravoslavnu Crkvu Srbije izmjeste iz Peći u Beograd? Prvo i osnovno (to zna i g. Risto Radović) Crnogorci nijesu srpski prebjezi sa Kosova i o tome se slaži svi relevanti crnogorski istoričari kao i akademici SANU-a, dr. Nikola Radojčić, dr. Momčilo Spremić, dr. Sima Ćirković, zatim dr. Miladin Stevanović (itd.) te navode da Balšići/Crnogorci nijesu bili na Kosovu što znači da mitove koje su nam importovali i politički širili su sa namjenom.
O Kosovu svjedoče i dokumenta iz tog perioda a takođe o tome svjedoči i crnogorski Vladika Vasilije Petrović; “Baoša, kojeg prije spomenuh, treći dan stiže na Kosovo poslije one bitke...” u svojoj knjizi Istorija o Černoj Gori štampano u Moskvi, 1754. g. O jedinstvenosti identiteta govori i naš Njegoš i često je u debatama sa Simom Sarajlijom Milutinovićem se ismijavao pa tako reče; No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, ni za Bonaparte; svi oni biše i preminuše i mač svoj o Crnogorce đekoji opipaše, pa nestaše a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi.”
Njegoš je dobro znao svoj identitet i narodnost ali političke (ne)prilike su ga gurale u smjer Srbije a pogotovo još što mu je učitelj Simo Sarajlija bio jedan od ubačenih srpskih agenata, samodošljak u Crnu Goru a kojemu je zadatak bio posrbljivanje Crne Gore po veću pisanom planu posbljivanja okolnih nacija - Načertanijama. Njegoš je jasno razdvojio svoj narod Crnogorce od Srba. Takođe je prvi koji je spomenuo Cetinjsku mitropoliju / Crnogorsku Crkvu pod nazivom kao Crnogorska pravoslavna crkva u pismu Josifu Rajačiću 2. oktobra 1832. godine. Ali istina isto tako je onaj koji je prvi u Crnogorskoj istoriji pisao o Kosovo ubježište Srba o Obilićima itd., itd. što su ideje i spjevovi koje nijesu bile poznate narodu Crnogorskom do tad.
Politički Srbi: Mogu se danas određeni broj autohtonih Crnogoraca prozivati Srbima iz političkih razloga ali to ne mjenja činjenicu da su i dalje prije svega Crnogorci. Ako je SPC sigurna u svoju poziciju u vjerski okupiranoj Crnoj Gori zašto onda jedna internet peticija može podići toliko prašine da se vrh MCP – SPC očitava u medije i smiruje svoje vjernike? Zašto su se podigli svi srpski mediji da izvještavaju kako Crnogorci otimaju manastire. Po njihovoj logici to ispada ovako; ”Crnogorci u Crnoj Gori otimaju Crnogorske manastire u Crnoj Gori od Srpske pravoslavne crkve.” Niđe logike ali i na to smo navikli.
Upravo zato jer su oni sveli ovo pitanje na političku razinu. Zato ova peticija koja sad kreće sa potpisima u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi uz predočenje JMBG-a poprima oblik referdumskog pitanja; Da li ćemo opstati kao narod ili ćemo se utopiti u drugi kulturološki korpus da nam se prvo otima a onda naturaju tuđe vrijednosti?
Crnogorska politika (ako je ima) više ne može ćutati o ovom pitanju jer SPC i Srpska opozicija koja se boji gubljenja manastira i crkava đe bi možda mogli organizovati neke nove terorističke napade u nekim budućim vremenima sigurno neće ćutati; prvo radi finansijskih a onda radi asimilacijskih ideja. Srpska struja u CG a koja je više manje složna iskorišćava političku situaciju i podijeljenost Crnogoraca. Došlo je vrijeme da se narodni i nacionalni interes stavi iznad svoje sujete i da kao i 2006. kada smo obnovili državu da ju danas 12 godina kasnije potvrdimo potpisom u Peticiji za povrat Crnogorskih svetinja državi Crnoj Gori. Da se to da u protokol i potvrdi prijašnja peticija koja je završila u ladici Predsednika nositelja ordena SPC-a. Hoćemo li mi Crnogorci u svojoj kući i u dijaspori doživjeti da se viore zastave tuđe države i ponižava Crnogorska istorija, država i Crkva i to na 100. obljetnici uništenja Crne Gore? U svakoj krštenoj zemlji to je čin izdaje.
Uskoro dolaze izbori a pitanje je i ovo “Hoće li sljedeći biti; Preśednik ili Predsenik?” U pameti se Crnogorci, pod jedno nebo.
(Autor je član Crnogorsko-njemačkog udruženja MONTEHESS u Frankfurtu)
