Piše: Jovan ČAVOR
Kad stigosmo na Zlatibor, čuh da smo izgubili, ali (priznajem) bi mi lakše što nijesam propuštio pobjedu, jer nam ih je tada jaki Lovćen znao itekako prirediti protiv velikih ekipa na Cetinju. Koliko god dugo da sam odsutan iz Crne Gore, śećanje na djetinstvo, Cetinje, Lovćen, i sve ono što je sačinjavalo moj život u domovini ne blijedi - već postaje sve uticajnije i jače. Možda baš zbog ovoga nekad ne znam kako da odgovorim na pitanje odakle sam, odnosno koje sam nacionalnosti. Poslije skoro 20 godina na Novom Zelandu, izloženosti ovdašnjoj kulturi, jeziku, načinu života, mogu da kažem da me je Novi Zeland u velikom dijelu oblikovao kao osobu, ali korijeni crnogorskog identiteta čvrsto u meni odrzavaju ośećaj pripadnosti Crnoj Gori.
Po dolasku na Novi Zeland, śećam se prvog dana u školi i desetina zastava raznih zemalja okačenih u hodnicima moje srednje škole. Ubrzo sam doznao da se one nisu slučajno tu našle, već da je moja škola ponosni nosilac titule najmultietničkije škole u Auckland-u, sa nekih 60 različitih nacionalnosti zastupljenih među đacima te godine. Međutim, to nije ništa čudno uzimajući u obzir multietničnost koja je prisutna na Novom Zelandu. Kako god, ono što jeste interesantno je to da se novozelandjanima deklarišu i ośećaju ljudi različitih rasa, vjera, kulturnih i etničkih porijekala. Dakle, multietnički temelji društva su itekako vidljivi, i pripadnost novozelandskom nacionalnom identitetu je otvorena za sve one koji se sa njim i njegovim vrijednostima identifikuju. Takvo stanje stvari u mojoj novoj domovini me je često pozivalo na poređenja sa dosta različitijom situacijom na našim prostorima; često sam izvodio zaključak kako naše identitetske kategorije znaju biti rigidne, stroge, i ekskluzivne. Kako pripadnost nacionalnim korpusima ima striktne vjerske, ideološke, i mnoštvo drugih pretpostavki. Iako je identitet širok pojam, u našim krajevima je diskusija o identitetu često sužena isključivo na onaj koji se odnosi na nacionalnu pripadnost, odnosno nacionalni identitet. Možda je ovakvo stanje stvari i logično uzimajući u obzir burnu političku klimu u minulim decenijama, i zastupljenosti nacionalnog identiteta kao jedne od ključnih socioloških predodrednica. Kako god, njegovo posmatranje u kontekstu savremenih teorijskih tumačenja bi svakako ponudilo jednu svježiju perspektivu, kao i odgovore na važna pitanja koja uporno opterećuju dnevnopolitički diskurs.
Teorijske pretpostavke: Nauka nalaže da postoje dva predominantna tumačenja ljudskog identiteta: prvi, koji vidi identitet kao stabilan i centralizovan, otporan na velike varijacije; drugi, koji vidi identitet kao fleksibilan i fluidan, diskursivno konstruisan, i u konstantnom procesu regenerisanja u skladu sa okolinom i životnim prilikama. Upravo ovaj drugi vid identiteta, baziran na poststrukturalističkom viđenju identiteta, je onaj koji je modernizovao ovaj pojam, i kroz empiričke studije dokazao da ljudi neprestano konstruišu sami sebe, uz pomoć mnoštva elemenata koje koriste kad stvaraju sopstvenu sliku i svjiest o sebi i drugima. Dakle, identitet se bazira na onome sa čime se mi identifikujemo, i taj proces identifikacije i reidentifikacije traje dok smo živi, i zavisi od mnogo čega. Proces identifikacije, odnosno konstrukcije identiteta može biti oblikovan uticajem ideja, ideologija, idola, familije, širih socijalnih krugova, institucija - kao, naravno, i uticajem elemenata kao što su moralne vrijednosti, politička ubjeđenja, tumačenja istorije, zajedničke vizije budućnosti, materijalne koristi, i mnogo drugih. Jasno je da ovaj proces identifikacije varira od čovjeka do čovjeka, i da je često definisan onim što jesu kompleksne priče i životna iskustva svih nas kao pojedinaca.
Dakle, sve ono što smo u životu čuli, viđeli, i doživjeli (ili što želimo doživjeti, i kako zamišljamo budućnost) je riznica iz koje svjesno ili posvjesno biramo što će nas definisati kao ljude - i dakle zaokružiti naš identitet. Međutim, kako život zna biti podložan promjenama, tako i naš identitet često reaguje na te promejne, dajući nam konstatno šansu da redefinišemo sliku o onome što jesmo, i kako se pozicioniramo u odnosu na svijet oko sebe.
Identitet u crnogorskom kontekstu: Kome je đed bio Crnogorac, a kome Srbin? Da li su Petrovići smatrali sebe Srbima ili Crnogorcima? Da li je Njegošu pisalo u pasošu da je Crnogorac ili Srbin? Ovo su samo neka od pitanja koja se postavljaju tokom rasprava o nacionalnom identitetu u Crnoj Gori. I s punim pravom, uzimajući u obzir da nam naša istorija nudi mnoštvo fakata na bazi kojih se možemo identifikovati kao jedno ili drugo - dakle, kao Crnogorci ili Srbi - ili kao oboje. Međutim, analizirajući potencijalne temelje identifikacije naših predaka sa crnogorstvom i sprstvom, možemo doći do nekoliko važnih zaključaka.
Crnogorstvo i srpstvo: Crnogorstvo se može okarakterisati kao esencija identiteta Crnogoraca, uz sve prepoznatljivosti koje su Crnogorci kroz vjekove pripisivali sebi, i koje su im pripisivane od strane autsajdera. Crnogorstvo ima svoju istorijsku, kulturološku, lingvističku, i niz drugih prepoznatljivosti. Isto možemo konstatovati da se bazira(lo) na onome što se mogu nazvati tipičnim crnogorskim vrijednostima stare Crne Gore, kao što su sloboda, i čojstvo i junaštvo, između ostalih. Dakle, možemo konstatovati da se Crnogorstvo vjekovima oblikovalo kroz požrtvovanost za slobodu, crnogorsku državu, i prave moralne vrijednosti. Prije svega, ovakva slika se da stvoriti tumačenjem crnogorske istorije, sa kojom se i dan danas dičimo i ponosimo. S druge strane, koliko god su Crnogorci bili privrženi sopstvenom identitetu, njihova privrženost i percipirana pripadnost širim identitetskim kategorijama je neupitna. Kao što je opšte poznato, postojala je jaka doza identifikacije sa srpstvom i pravoslavljem, a onda i sa jugoslovenstvom.
Temelji identifikacije Crnogoraca sa ovim kategorijama se mogu pripisati vjeri, jeziku, kulturološkim sličnostima, i prije svega planovima proćerivanja imperijalnih sila i konačnog ujedinjenja južnoslovenskih naroda. Zamišljajući sebe dijelom srpstva/pravoslavlja/južnoslovenstva i planirajući svoju eventualnu budućnost u jednoj velikoj državi, Crnogorci su stvarali svoj Imagined Community (Zamišljeno Društvo), koji Benedikt Anderson naziva socijalnim konstruktom na bazi kojeg se stvara ośećaj pripadnosti naciji. Što više, ovaj koncept je dodatno razvijen u modernim studijama identiteta, u kojima se koristi koncept Imagined Identity (Zamišljeni Identitet) i koji dokazuje koliko ono što mi zamišljamo i želimo postati u budućnosti može imati jak uticaj na naš identitetski razvoj. Dakle, Crnogorci su uz crnogorski identitet, zamišljajući sebe dijelom srpstva/južnoslovenstva stvarali ośećaj pripadnosti i ovim širim identitetskim kategorijama. (Nastavak sjutra)
(Autor je doktorand na Oklandskom univerzitetu u oblasti sociolingvistike, i predaje akademski engleski)
