''Bio je to još jedan u nizu pokušaja ujedinjavanja opozicionih snaga, bezuspješan jednako kao i svaki sličan tokom prethodne dvije decenije. Doduše, ovoga puta koncept „građanske opozicije“ je bio unaprijed osuđen na propast, ako se ima u vidu činjenica da su potencijalni savez činile partije od kojih su sve, osim jedne, gotovo na ivici cenzusa'', navodi Muratović.
On smatra da poraz u četiri opštine, bojkot Parlamenta kao sredstvo ucjene i na kraju san da bi svako od lidera partija u ovom skupu pojedinačno mogao da bude kandidat za predsjednika Crne Gore doveo ih je do konačnog raspada.
''Ne treba zanemariti ni „sudar sujeta“ koji se desio u tom propalom savezu, jer tamo gdje svako misli i ponaša se kao da je rođen za „vođu“, ne može doći do dogovora ni ko će voditi sastanak, a kamoli do zajedničkog predsjedničkog kandidata. Nažalost, to je glavna karakteristika svih dosadašnjih pokušaja ujedinjavanja opozicije. Kada su Bečić i Abazović najavili bližu saradnju, bio je to jasan znak da se Aleksa sprema za novo političko oceubistvo'', ističe Muratović.
Prema njegovom mišljenju, nakon Srđana Milića, na red je došao Krivokapić.
''Bez da trepnu, Bečić i Abazović ostavili su na ledini Lekića, Krivokapića i Jokovića, da se „zabavljaju“ sa druge strane cenzusa. Ovim potezom Bečić je u svoj politički dosije upisao još jednu podjelu pred novi poraz u Beranama Ulcinju. Ako je samozvana „građanska opozicija“ imala ikakav smisao postojanja, onda se on ogleda kroz prikaz moralnog i političkog pada svih njenih aktera'', zaključuje Muratović.
