Prvog januara davne 1953. godine, u zaboravljenom gradu Kenton u srcu američkog Srednjeg Zapada, svako ko je imao kartu za koncert Henka Vilijamsa dočekao je vijest o njegovoj smrti i otkazivanju svirke te noći kao jednu od njegovih šala. Henk, pijanica, nesretni sin, najvoljenije dijete kantrija? Da umre baš u 30. godini? Za Novu godinu? Ma nema šanse...
Elvis i Dilan
Tišinu su parali podsmijesi, a potom zvižduci i žamor onih koji su uzvikivali da pijani Henk opet traži izgovore. Onda je Hekšou Hokins, još jedan od heroja kantrija, pobožno i razdiruće tužno zapjevao „I Saw the Light“.
Nekoliko stotina fanova je zaćutalo, a zatim zapjevalo, u znak priznanja krivice. Baš tako je moralo biti - da srce Henka Vilijamsa otkaže poslušnost na putu do grada koji je upamćen samo po tome što je ikona kantrija u njemu zamalo održala koncert.
I dan-danas, 65 godina od smrti, Henk Vilijams beskrajno je važan za američku muziku, kulturu i identitet. Elvis Prisli je od njega iskopirao imidž „lošeg momka, lijepog i prokletog“ i preslikao ga iz kantrija u rokenrol milje. Bob Dilan naslonio je tugu svog svijeta pod svodove Henkovih rima, a orkanske vjetrove velikih promjena ukrotio jednostavnim stilom pisanja koji je proslavio Vilijamsa.
Idealan utješitelj
No, Vilijams se mnogo razlikovao od Dilana. Sve velike hitove o autsajderima iz provincije, njihovim neostvarenim ljubavima i još neostvarenijim životima, napisao je ne razmišljajući da li radi nešto bitno. Samo je prosuo na papir svijet dva grada, Grinvil u kojem je odrastao i Montgomeri u kom se afirmisao. I jakim, prodornim riječima dotakao srca američkog Juga i Srednjeg Zapada, koje geografski vežemo za kantri – ali i cijele poslijeratne Amerike.
Beskrajno talentovanom Vilijamsu jedini muzički učitelj bio je jedan ulični svirač u Grinvilu. No, uspjeh je bio suđen ovom djetetu iz mormonske porodice heroja Prvog svjetskog rata, koji je morao da napusti ženu i djecu da bi liječio rijetko neurološko oboljenje u dalekom Nju Orleansu. U Vilijamsovih 11 hitova „broj jedan“, kao što su „Cold, Cold Heart“, „Lovesick Blues“, „Your Cheatin' Heart“ ili „Long Gone Lonesome Blues“, stala je tuga cijele Amerike.
Vilijams je bio idealan utješitelj zemlje - kao sirotinjski sin koji se obogatio, ali ga novac nije učinio srećnim. Mladić se svakodnevno opijao od 15. godine, i to se osjećalo na svakom nastupu. Duboko religiozan, Vilijams je osjećao krivicu zbog takvog načina života.
Nevinost provincije
Ključni momenat karijere Henka Vilijamsa bez greške je podvučen u filmu „I Saw the Light“ u kom ga igra Tom Hidlston. Sav talenat pjesnika stao je u naslovne stihove koji se mogu opisati savršeno dilanovskim - a suštinski su inspirisali Boba Dilana i usmjerili njegovu karijeru.
Gospel za izmučenu dušu, buđenje iz dubokog mraka pred božanskom svjetlosti, nije ništa drugo nego vapaj za pomoć onog koji je pogubio sve konce iz ruku. Interesantno, inspirisana je rečenicom koju je izgovorila Henkova majka, budeći ga u povratku sa koncerta, baš pred svjetlima aerodroma njegovog Montgomerija u Alabami!
Henk Vilijams sublimirao je svu tragičnu ljepotu provincijske Amerike i njene sanjive, sirotinjske nevinosti koju je neko, sredinom 20. vijeka, prvo otkrio - pa natjerao u rodeo po pravilima mnogo surovijeg, odraslog svijeta. Prije nego što je ispao iz sjedla, Henk je uspio da ukroti sve te mračne orkane svoje i velike američke duše - pod sječivima lakih, blistavih i oštrih riječi.
S. S.
FOTO: thedailybeast.com
