Zapravo su bili gusari, a dok smo čekali suđenje za navodni transport nedozvoljenog tereta koristili su nas da za njih prevozimo emigrante, izgladnjivali, tukli i maltretirali… Da se u priču nijesu uključili naše Ministarstvo vanjskih poslova, ambasade Srbije, Albanije, Turske i da vlasnik nije platio traženi otkup, ko zna što bi bilo sa nama…
“Tim riječima Cetinjanin Marko Marković počinje ispovijest o posljednjoj plovidbi na koju je pošao u septembru prošle godine.
Ćutanje
Nastojao je, kaže, da sve zaboravi. Zato se, naročito u domaćoj javnosti, o drami koju su pomorci preživjeli malo zna. I porodica je smatrala da treba pustiti rane da zacijele. -Onda smo se dogovorili da ispričam što smo preživjeli kako bi naše iskustvo koristilo drugim pomorcima koji jedu ovaj krvavi hljeb... Svijet sam oplovio makar dva puta. Borio sam se sa nevremenom, vatrom, bolestima, ali to što smo preživjeli ni sa čim se ne može porediti. Još čujem pucnje, jauke; pred očima mi je Marko kako se sa sjekirom u rukama bori sa otmičarima; Filip koji pokušava da sačuva zdrav razum, tijela emigranata koja plutaju morem, a krenuli u bolji život... Iz Libije niko se nije vratio živ... Ne znam kako je to uspjelo nama – priča Marko.
Dočekao nas je u porodičnoj kući na Cetinju, u Ulici crnogorskih junaka 32. Sa tog praga 14. avgusta ispratili su ga za Drač, kao nebrojeno puta do tada i poželjeli mu mirno more supruga Tonka, sin Nikola, kćerka Ana i dvanaestogodišnja unuka Anastazija. – Anastazija mi je napisala pismo, stavila ga je u kovertu. I njega su uzeli kad su nas zarobili… – priča drhtavim glasom a u očima mu prvi put tokom višesatnog razgovora zaiskriše suze. Potom smirenim pokretima uzima mobilni telefon sa stola. –Vidite ovaj telefon, život nam je spasio svima a koštao je svega pet eura.
Da njega nije bilo – kaže pokazujući mobilni aparat. Posada Marko Marković je kapetan duge plovidbe. Gazi sedmu deceniju. Plovio je za Jugooceaniju, Prekookeansku, u vrijeme sankcija kad su naši pomorci bili izbrisani sa bijele liste bio je na Korčuli, radio za mnoge strane kompanije... U penziji je. Ali...
– Ne može kapetan bez mora. Ko jednom okusi more, kopno ga ne drži, a ja plovim 35 godina. Deset godina napravio sam pauzu zbog porodične tragedije, izgubio sam sina. Otkad sam u penziji manje sam na moru, povremeno prihvatim poneko putovanje. Ovoga puta dobio sam poziv kompanije ,, Envi 8 E.E“, vlasnika Eduarta Skore, koja nas je angažovala preko agencije ,,Montemare“ iz Bara. Trebalo je da preuzmemo teret iz luke Zuvara (Zuwarah) i prebacimo ga do Malte. Ukrcali su se u brod ,,Envi 1“ u luci Drač. Članovi posade bili su još prvi oficir Filip Milivojević iz Berana, drugi oficir Milan Laličić iz Nikšića i pet Albanaca. Bilo je to njihovo prvo putovanje na ,,Envi 1“.
Otmica
,,Envi 1“ isplovio je iz Zuvare 14. septembra oko 21 sat. iza ponoći, oko 2 sata, probudio me uznemireni glas drugog oficira Filipa. Preko razglasa sam čuo: ,,Kapetane, hitno na most, oko nas kruži veliki čamac, vika, reflektori...“ Nije slutilo na dobro. Bili smo na 64 milje udaljeni od teritorijalnih voda Libije. Izašao sam u pidžami, samo sam navukao farmerice... Kad sam stigao na palubu 14-15 naoružanih muškaraca uskočilo je na brod. Brzo su stigli do komandnog mosta, brod je nizak, lako im je bilo da pređu preko ograde. Prije toga su otvorili vatru, pucali na sve strane ... Čamac kojim su došli je ogroman, imao je mitraljez na pramcu. Nijesu pucali preko broda, nijesu nas upozoravali već su meci išli pravo u brod, prava je sreća da niko nije povrijeđen...
Odmah su uništili komandni most... Bacio sam se na Filipa, oborio sam ga na pod pokušavajući da nas sklonim od kiše metaka. Vika, treska, mislio sam da su pirati … - priča kapetan Marko. Kaže da se po njihovom izgledu i ponašanju vidjelo da ništa ne rade slučajno.
- Kad su uskočili na most drugog oficira palube Filipa udarili su pištoljem u glavu i oteli mu uređaj za satelitsku komunikaciju. Mene nijesu dirali, zapovjednik sam, a vidjeli su da sam stariji. Bili smo nemoćni da nešto preduzmemo. Naredili su mi da okupim posadu i da stanemo u vrstu. Bilo nas je sedmorica. Jedan od njih stegao me šakama oko vrata, davio me i vikao da kažem gdje je osmi član posade. Tada sam vidio da fali Milan Laličić, prvi oficir palube, ali nijesam znao gdje je. Počeli su da pretražuju brod, našli su ga u stovarištu, prostoriji na pramcu broda, sa željeznim vratima. Derali su se da otvori vrata, lupali... a kad to nije pomoglo pucali su u bravu.
Tortura
Kapetan kaže da su tokom zatočeništva na brodu konstantno bili pod nadzorom i maltretirani. -Dvojica pripadnika tzv.obalske straže pod punim naoružanjem bila su stalno uz nas. Stajali su na komandnom mostu kako bi mogli da prate situaciju, jeli našu hranu, pili našu vodu... Držali su nas u stalnoj neizvjesnosti, nikada nijesmo znali što će se sljedeće desiti ... Sa nama nije razgovarao niko od njih, nijesmo dobijali nikakve informacije, nijesmo imali koga što da pitamo. Ako bismo ih nešto pitali odgovorili bi –no speak english.
Nijesmo imali mira ni danju, ni noću. Konstantno su nas zastrašivali. Uvijek je u našoj blizini bio neko sa pištoljem ili nožem. Straža se smjenjivala noću. Jednom je došao jedan od njih, bio je drogiran ili lud. Naredio je da stanemo na palubu u vrstu, podignemo ruke iznad glave i stojimo na jednoj nozi. Pucao je oko nas, urlao je, pjevao, uzvikivao parole ,,Živjela Libija“, ,, Živjeli muslimani“ a mi smo morali da stojimo... Bez ikakvog povoda udarali su nas kundacima, ponašali su se na našem brodu kao da su u svojoj kući, a mi nijesmo mogli da preduzmemo ništa – priča Marković. Na pitanje kako su se ostali članovi posade nosili sa takvom situacijom odgovara – teško.
-,,Pucali“ smo u sebi. Sve vrijeme smo bili bez vode, hrane, pod stresom, strah me bilo da posada ne poludi, da ne skoče na nekog od terorista jer bi nam to svima bio kraj. Bili smo prestravljeni, bolesni, nijesmo to krili. Filip najviše. Nije čudo, ima samo 27 godina. Kad sam vidio da je na kraju živaca, prebacio sam ga kod sebe u kabinu i liječio. More me naučilo da na putovanja nosim svoju apoteku, zato sam imao zalihu ljekova kojom sam mogao da nam pomognem – kaže Marković.
Zatvor i emigranti
Kapetan je, kaže, bio pod posebnom torturom, više psihičkom nego fizičkom. -Od 40 dana sam 18 proveo u ,,zatvoru“. Zatvor je zapravo metalni kontejner za teret sa rešetkama. Na njima piše ,,Pomoć Njemačke Libiji za emigrante“. U toj kutiji nema svijetla, nema ključa, hladno je, kao samica, nema toaleta, vode, hrane, okolo kontejneri sa emigrantima. Ima ih na hiljade…Pored kontejnera đe sam bio zatvoren bila je streljana , tu svakodnevno vježbaju gađanje... I to sam izdržao... Da bi me provocirali, na oko pet metara od mene ostavili su naš čamac za spasavanje sa natpisom ,,Envi 1“ – priča kapetan. Prisjećajući se detalja 42-dnevne drame kapetan kaže da nikada neće zaboraviti emigrante. -Kad je lijepo vrijeme, otprilike svaki peti dan, remorkerom bi došao jedan od otmičara kojeg je poslao Rahman. Kratko bi rekao: Kapetane, idemo.
Dao bi mi koordinate, ja ih ukucam na radar, plovio sam oko 12 nautičnih milja i zaustavljali se u nekoj vrsti baze gdje se sakupljaju emigranti. Naravno, bio je naoružan. Imam još povrede na nogama, od preskakanja sa broda na brod… Nakon što sam prevezao prvu grupu emigranata, bilo ih je oko 500, shvatio sam da im služimo kao taksi služba. ,,Envi 1“ je podesan, paluba je zatvorenog tipa, nema brodskih dizalica i moglo se bez problema ukrcati nekoliko stotina ljudi. Sve se dešavalo u mraku. Vidjelo se da je posao uhodan. Naši otmičari isplovili bi svojim čamcima, marke ,,mercedes“, u susret emigrantima koji su do njih dolazili svojim čamcima. Nakon što bi ih preuzeli i dovezli na ,,Envi 1“ zapalili bi čamce kojima su došli emigranti. Dobijaju od 6.000 do 10.000 eura po osobi za prevoz. Bio je to krvavi novac. Nijemo sam posmatrao kako ih zvjerski udaraju kundakom u glavu zbog jednog ,,a“, oni padaju u vodu... okolo plutaju tijela ... slika koja nikada neće izaći iz glave ...
Presuda
Tri puta je išao ,,na nekakav sud“, sudili su im bez advokata. -Uz naoružanu pratnju, odvozili su nas na suđenja blindiranim vozilima. Sudili su nam za prevoz nedozvoljenog tereta, navodno je to bio pijesak koji je sveti kamen za Libijce, te nije dozvoljen njegov izvoz. Sve i da jeste, ja to nijesam mogao znati. Kao zapovjednik broda treba da dobijem ,,klirens“ sertifikat što znači da nema ograničenja da isplovim. Ostali članovi posade ispitivani su po 10-15 minuta. Ja sam ostajao i po dva sata.
Vlasnika broda na suđenju zastupao je advokat. Pokušavali su da me slome, trebalo je da priznam da sam znao da prevozim materijal koji se ne smije izvoziti. Kako nijesam popuštao, vratili bi me ponovo u ,,zatvor“ – kaže Marković. Posljednje suđenje održano je 21. oktobra.
- Na posljednje suđenje otišli smo prvi oficir palube, drugi strojar i ja. Uoči tog suđenja, u zatvoru sam proveo šest dana. Oficir sigurnosti, navodno jedini koji je znao engleski, daje mi presudu da potpišem. Bio je pomorac 15 godina. Kaže: ,,Kapetane, potpiši, nije na engleskom jeziku, moraćeš da mi vjeruješ. Što sam drugo mogao, potpisao sam. Presuda je glasila: Posada nije kriva, kriv je vlasnik broda. Pisalo je i da nije bilo prinude. Ni riječi o pucnjavi, maltretiranju, krađi naše imovine, prevozu emigranata, oduzetim stvarima… Kao da se ništa nije dogodilo... Na jednom od stolova vidim dokumenta i stvari koja su nam oteli - kompjuteri, laptopovi... Oko 20 sati vratili su nas na brod i dozvolili da isplovimo. Prethodno je vlasnik broda platio 120.000 eura otkupa Abdul Rahmanu – kaže kapetan.
Sloboda
Kada se vratio na brod bio je srećan jer je posada bila na broju.
- Milane, diži sidro, rekao sam kratko - kaže Marko. Ispratili su ih tužni pogledi emigranata čiju su sudbinu dijelili nekoliko sedmica. -Bilo ih je više od stotinu okupljenih. Ali, mi za njih nijesmo mogli ništa da učinimo... Izljubili su me, ispratili riječima ,,sretan put, kapetane.“ Izmamili su mi suze ti jadni ljudi, da sam mogao, sve bih ih poveo… Odahnuo sam kad je brod zaplovio. Poslao sam poruku Nikoli: ,,Oslobođeni smo, plovimo ka Malti“ - kaže Marko. Odahnuli su i na Cetinju.
Sin Nikola je konačno mogao da dio tereta podijeli sa porodicom.
- Bila je to poruka koju sam čekao. Odmah sam dobru vijest javio u Berane i Nikšić, porodicama Milivojević, Laličić, agenciji, ambasadi, MVP-u... Sada se trebalo pripremiti za tatin dolazak. Ni slutio nijesam da se drama nastavlja – priča Nikola.
Nastavak u sjutrašnjem broju Pobjede
