- Prosječno vrijeme boravka hroničnih pacijenata je oko devet godina. Neki u ovoj bolnici borave od osnivanja, odnosno 65 godina. Najstariji pacijent ima 78, a najmlađi 19 godina, jer bolnica ne prima maloljetne osobe – kazao je Čabarkapa.
Prema njegovim riječima, u 2017. kao i prethodnih godina, svega dva do tri hronična pacijenta godišnje su smještena u domove za stare, u ustanovi „Komanski most“ ili su eventualno vraćeni u porodicu, ali one ne žele ili nemaju mogućnosti da ih prime.
Rješenje Ključ za rješenje problema ovih takozvanih ,,socijalnih slučajeva“ odnosno pacijenata koji ne treba da budu na bolničkom liječenju, Čabarkapa vidi u razvoju komunalne psihijatrije. On smatra da bi od mogućnosti porodičnog smještaja, uz nadoknadu koju bi obezbjeđivali centri za socijalni rad, imalo malo koristi.
- Treba jačati kapacitete i timove u centrima za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja, kao i rad na terenu, zatim otvarati dnevne centre kao i manja psihijatrijska odjeljenja pri svim opštim bolnicama – smatra Čabarkapa.
Spiskovi Kada je u pitanju deinstitucionalizacija ovih pacijenata, Pobjedin sagovornik naglašava da taj projekat nije dao rezultate.
- Specijalna bolnica za psihijatriju predala je spisak sa mišljenjem za 107 hroničnih pacijenata za koje je procijenjeno da mogu biti otpušteni iz bolnice u uslovima obezbjeđivanja adekvatnog smještaja u socijalnoj ustanovi, domovima za stare ili porodici. Aktivnosti centara za socijalni rad, međutim, do sada, osim sporadičnih slučajeva, nijesu završene, a ništa nije urađeno da se posebno preko budžeta dodatno finansira boravak tih pacijenata u bolnici – rekao je Čabarkapa. Naglašava da ni mnoge projektne aktivnosti koje je vodilo više nevladinih organizacija, osim verbalnog opredjeljenja u tom pravcu, nijesu dale konkretne rezultate. - Nije fomirana niti jedna „Kuća na pola puta“ u koju bi se izmjestilo bar pet hroničnih pacijenata iz naše bolnice i tako pokazao pozitivan primjer održivosti takvih projekata – objasnio je Čabarkapa.
„Kuća na pola puta“ je usluga socijalne zaštite čiji je cilj smanjenje socijalne izolacije i ugroženosti osoba sa margina društva. Na naše pitanje, postoji li opasnost da će ,,deinstitucionalizacija“ Specijalne psihijatrijske bolnice dovesti do povećanja kapaciteta ustanova socijalne zaštite, a ne do povratka mentalno oboljelih osoba u zajednicu, Čabarakapa kaže da takva mogućnost postoji, ali da je za ove pacijente svakako bolje da budu u domovima za stare ili nekoj drugoj socijalnoj ustanovi.
- Za ,,socijalne pacijente“, koji godinama, pa i decenijama, borave u bolnici sa skromnim prostornim, smještajnim i drugim uslovima, bolje je da budu u novim i moderno opremljenim domovima za stare ili u specijalnoj socijalnoj ustanovi koja bi bila i stručno i organizaciono postavljena na modernim principima, gdje bi uz angažovanost psihosocijalnih službi, komfor i kvalitet života tih osoba bio daleko kvalitetniji i humaniji uz maksimalno poštovanje njihovih ljudskih prava i sloboda – poručio je Čabarkapa.
