Prethodne sezone serije „Black Mirror“ donijele su 13 malih psihičkih smrti svakome ko ima makar jedan strah od digitalnih pošasti i koristi tehnologiju. Mnogi su prokleli dan kada je Čarli Bruker vidio svoj odraz u crnom ekranu ugašenog televizora, naježio se i dobio ideju da napravi ovu seriju. „Black Mirror“ postao je sinonim za paranoju i nepovjerenje u čovjekovu nesposobnost da ne upropasti svaku tehnološku prednost. Da ne govorimo o „proročanskim“ elementima ove serije, kao što je Voldo (čitaj: Donald Tramp), zbog kojih je većina gledalaca stekla utisak kako Bruker ima sposobnost da zaviri 15 minuta u budućnost.
Dvadeset devetog decembra kada je četvrta sezona „Black Mirrora“ sletjela na Netfliks gledaoci su očekivali da će im Brukerove distopijske misli ponovo progmizati do mozgova i ukazati im na njihove najdublje strahove.
Nažalost, novih šest epizoda nude mnogo manje zastrašujućih, vrsno elaboriranih ideja u odnosu na prethodne. Bruker se više bavio recikliranjem starih strahova koje je mnogo bolje prikazao u godinama za nama.
Poređaćemo nove epizode od najbolje do najgore, objašnjavajući zašto nova sezona predstavlja vreću punu jabuka sa drva poznanja vrlo različitog kvaliteta. Samo dvije ili tri se donekle ističu, dok su preostale konceptualno zanimljive, ali nemaju ni približno jaku oštricu kao prethodne sezone.
Hang the DJ
Četvrta epizoda „Hang the DJ“ odmah je zamirisala na dobro zbog naziva – stiha iz pjesme „Panic“ benda The Smiths. Slatko-gorka ljubavna priča pokazala je kako bi mogao da izgleda život u budućnosti ako se aplikacije poput Tindera otrgnu kontroli. Rečenica „sve se dešava sa razlogom“ je inače jedna od najogavnijih floskula koja je ikada izašla iz Pandorine kutije, ali poslije ove epizode dobila je još odbojnije značenje.
„Hang the DJ“, koju zatvara srećni kraj uokviren Morisijevim stihovima, jedna je od najuspjelijih, ali nije ni približno upečatljiva kao emocionalno srodna „San Junipero“ iz treće sezone. Emocionalne akrobacije koje izvodi su divne, no ipak djeluju previše reciklirano.
Black Museum
Završna, šesta epizoda sezone „Black Museum“ djeluje kao sabirni centar najprepoznatljivijih motiva – i kraj cjelokupnog serijala. Nema kraja omažima i konekcijama koje je Bruker napravio sa prethodnim nastavcima smještajući priču u muzej zločina u kom su izloženi svi artefakti koji svjedoče o tehnološkom napretku koji je pošao po zlu.
Tematski, po motivima neuro tehnologije, prebacivanju svijesti iz jednog uma u drugi, pa čak i u objekte i troslojnom narativu sa ogromastičnim obrtom u finalu, „Black Museum“ najviše podsjeća na „White Christmas“. Nažalost, dok nas je božićni specijal sa Džonom Hamom ostavio sa zmijama u utrobama, „Black Museum“ djelovao je previše plastično i usiljeno.
Glavna junakinja i negativac gotovo da prelaze u karikature u finalu, iako se tokom većeg dijela epizode jeza penje uz kičmu. Odlična ideja, sjajni elementi i zanimljiva „uskršnja jaja“ razvodnjeni su krajem koji podilazi publici. Možda je to teško prihvatiti, ali sigurno je tako – „Black Mirror“ je najbolji kada udara u želudac i ne bježi od hipermračnih poruka.
Crocodile
Treća epizoda „Crocodile“ ima suprotan problem u odnosu na „Black Museum“. Drži pažnju zahvaljujući glumi Andree Rajzborou i zanimljivom konceptu mašine koja služi za sakupljanje sjećanja svjedoka. Nažalost, tek u finalu dobija obrise čistog horora, po kom je tako prepoznatljiv „Brukerov dodir“. Poslije završnice ostaje samo pitanje koliko bi, zaboga, finiš bio efektniji da je cijela jednočasovna epizoda snimljena na inovativniji način. Možda bismo čak dobili i novu verziju „The National Anthem“, kultne epizode koja je otvorila prozor u Brukerov primamljivi svijet.
U.S.S. Callister
Prva epizoda „U.S.S. Callister“ estetski je najudaljenija od svega što smo do sada mogli da vidimo u „Black Mirroru“. Klaustrofobični boravak na svemirskom brodu sa posadom koja automatski asocira na univerzum „Star Treka“.
Zbog toga nije ni čudo to što se fanovima naučne fantastike užasno mnogo dopao „U.S.S. Callister“. Ovo je jedna od najbolje ocijenjenih epizoda, a već je stigla potvrda da su u toku pregovori da se napravi spin-off koji će pokazati što se dogodilo nakon finala.
Bez obzira na to što su gledaoci oduševljeni i SF estetiku koja je unijela dašak svježeg vazduha u seriju, „U.S.S. Callister“ ima veliki problem – loše izgrađen lik negativca. Teško je plašiti se tipa koji prijeti svom zarobljeniku da će učiniti da „zauvijek pokušava da udahne vazduh kroz usta koja nijesu tu“ ako on izgleda kao karikatura.
Ideja je sjajna i pojedini dijalozi ući će sigurno u najprepoznatljivije replike iz serije, ali to nije dovoljno za dobru epizodu zato što je Čarli Bruker postavio vrlo visoke kriterijume u prethodnim sezonama.
Arkangel
Druga epizoda „Arkangel“ dobila je najviše medijske pažnje uoči premijere zbog režiserke – Džodi Foster. Čak i da nijeste znali da ju je režirala glumica i režiserka „specijalizovana“ za porodične drame, sve bi vam bilo jasno poslije deset minuta „Arkangela“.
Ova epizoda ima jednu od boljih tehnoloških nedoumica i takođe, kao „Hang the DJ“, pokazuje koliko čovjekova potreba za kontrolom može da napravi štete. Konkretno, prikazuje što bi se dogodilo da „pametni satovi“ preko kojih roditelji mogu da saznaju gdje su im djeca, prerastu u implante i tablet uređaje za kontrolisanje sadržaja, praćenja lokacija i tjelesnih funkcija klinaca.
„Arkangel“ je okej epizoda, ali ništa više od toga. Poslije gledanja ostaje utisak da je kraj mogao da bude mnogo oštriji, iako je svakako vrlo tjeskoban i realističan. I ovaj nastavak ima problem kao veći dio četvrte sezone – ideja je sjajna, ali u finalu nema „zakucavanja“.
Metalhead
Peta epizoda „Metalhead“ još jedan je estetski skok serijala, ali ne uvis – nego nadolje. Iako je riječ o najkraćem dijelu „Black Mirrora“, koji traje samo 40 minuta, ovaj jedini crno-bijeli nastavak djeluje prerazvučeno i prazno. Jasan je pokušaj autora da umori i stravi gledaoca uvlačeći ga u potjeru sa mašinom koju ne može da pobijedi, ali cijela trka se na koncu ne isplati. Ovo je definitivno najveća „artsy fartsy“ epizoda ikada emitovana u ovom serijalu.
Svaka serija ima uspone i padove. Nerealno je očekivati da postoji šou koji neće posrnuti makar nakratko. Ipak, od „Black Mirrora“ očekivalo se baš to – da nikada ne servira prazan hod ili nedovršenu ideju.
Čarli Bruker je previše pažljivo gradio univerzum sačinjen od slomljenih, crnih ogledala da bi ijedan gledalac ikada posumnjao u njega. Za ime božje, čak je uspio da preživi i zadrži kvalitet tokom prelaska na Netfliks prošle godine!
Sudeći po bušnom kvalitetu četvrte sezone, Bruker bi u nastavku (ako ga bude, snimanje pete sezone još nije potvrđeno) mogao da razmisli o uključivanju još nekoliko pisaca u projekat. Nove epizode ne mirišu na kreativnu blokadu, već na djela autora koji nam je već rekao sve što je imao o zloćudnoj strani tehnologije. Ili nije?
„Black Mirror“ je toliko neobična i originalna serija, da je teško zamisliti da se ne nastavi, čak i pored ovako razočaravajuće sezone. Hajde da vjerujemo da je ipak riječ o blokadi ili pretjeranom povlađivanju komercijalnim zahtjevima Netfliksa. Lakše nam je da krivimo striming giganta nego da prihvatimo da je i „Black Mirror“ postao žrtva modernog vremena, čije je zloduhe tako dobro raskrinkavao u prethodnim sezonama.
FOTO: screenshot / tvline.com / indiewire.com / wired.com / vox.com
