Sumnjičena je da je od oktobra 2013. vrbovala đevojčice imeđu 16 i 20 godina iz Bosne, Srbije, sa Kosova i iz Crne Gore za odlazak u takozvanu ISIL-državu. I svaki put je, usljed nedostatka dokaza, oslobađana optužbi. Posljednji put u novembru 2015.
(Ne)sporni ciljevi
Nešto više od dvije godine kasnije (u decembru 2017) zahvaljujući zajedničkim poznanicima iz jedne od navodnih (neregistrovanih) vjerskih humanitarnih organizacija iz Prištine pristala je da za Pobjedu ispriča svoju verziju dijela „životopisa“. Počela je, naravno, negiranjem svega što joj se svojevremeno stavljalo na teret.
- Jesam muslimanka, istinska vjernica, ali nijesam nikakva monstrum žena kakvom su htjeli da me prikažu – uvjeravala je tokom razgovora.
Tvrdi da nikoga nije vrbovala, niti da je ikada imala bilo kakve veze sa džihadistima.
- Ali jesam sa raznim vjerskim organizacijama koje su htjele da pomognu, prvenstveno humanitarno. Sa tim ciljem obilazila sam porodice u mnogim krajevima, ali isključivo one čiji je neko od članova na ratištima – ispričala je ona.
Mučenički život
Oni su, prema Elminom mišljenju, zasluživali makar nekakvu pomoć, uključujući i socijalnu, a naročito su ih interesovale informacije o najbližima. Mreža navodnih humanitaraca kojoj je pripadala, preko raznih posrednika, posebno iz Turske, uspijevala je u većini slučajeva da dođe do elementarnih podataka.
Uglavnom tragičnih – o pogibijama, zarobljavanjima ili ranjavanjima.
Tokom tih misija, kako je kazala, naslušala se svega. Najjezivije joj se dojmila sudbina Sabine S. i Samre K, nepunoljetnih đevojčica koje su vrbovali bečki sljedbenici Nedžada Balkanija, a zatim ih „transportovali“ u Siriju. Obje su mjesecima silovane, a kada su nakon mučeničkog života, i fizički i psihički bile potpuno iscrpljene – ubijene su.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)
